Kada se dogodi tragedija, postoji trenutak kada društvo mora da stane i suoči se sa svojim propustima. Masakr na Cetinju je, nažalost, postao samo još jedan u nizu šokantnih događaja u našem društvu, ali ono što je još tragičnije od samog zločina, jeste način na koji se taj zločin označava i interpretira. Nazivanje ovog zločina „incidentom“ ili „tragedijom“ umjesto „masakrom“ samo je još jedna od maski koje društvo stavlja na lice istine, skrivajući se iza tih pojmova, kao da se boji da prizna stvarnu dubinu onoga što se dogodilo. A iza svega toga stoje i propusti koji su do njega doveli.
Na Cetinju, 12 života je izgubljeno, 12 svjetionika naše zajednice ugasilo se odjednom. 12 ljudi, 12 porodica, 12 priča prekinutih u trenutku. A ipak, iz mnogih zvaničnih usta i medijskih izvještaja, ovaj zločin se nije doživio kao ono što zaista jeste – masakr. Ne, nazivali su ga „tragedijom“, „incidentom“ i „situacionim događajem“. Ali to nije bio samo nesrećni događaj. To je bio čin brutalne smrti, bezdušno izveden sa predumišljajem, i to nije nešto što treba umanjivati terminologijom koja ga prikriva.
Zašto? Da li je to pitanje zaštite određenih pojedinaca, da bi se izbjeglo prepoznavanje svih nesavršenosti i grešaka u sistemu? Da li je ovo pokušaj da se sklonimo od suočavanja sa sopstvenom odgovornošću? Čini se da to društvo koje želi da zadrži kontrolu nad narativom ima interes da minimizira ozbiljnost onoga što se dogodilo. Svaka masovna tragedija nosi sa sobom pitanje odgovornosti – i ne samo na nivou počinioca, već i društva koje je omogućilo takav ishod. Ko je tu bio nepažljiv? Ko je zakazao u svom zadatku da spriječi ovakve tragedije? Kako je moguće da nasilje ovog tipa i obima nije prepoznato kao ozbiljna prijetnja na vrijeme?
Policija je prva institucija na koju svi računamo da će odgovoriti na signal opasnosti. No, u ovom slučaju, to se nije dogodilo. Propusti u samoj reakciji, u nedostatku ozbiljne procjene rizika, u slabo koordiniranim naporima da se spriječi tragedija, postavljaju pitanje – šta je to bilo toliko važno da je društvo bilo voljno da zatvori oči pred očiglednim znakovima opasnosti? Je li to bio strah od suočavanja sa istinom? Je li to bio prevelik fokus na održavanje „normalnog“ života, dok su stvari polako eskalirale u nasilje?
Niko ne može da poriče da postoje duboki problemi u našem društvu, problemi koji nisu samo vezani za policiju, već i za širu sliku: društvenu apatiju, nesposobnost da prepoznamo ozbiljne prijetnje, zanemarivanje mentalnog zdravlja, i sve veću podjelu koja se manifestuje kroz nasilje.
Svaka od 12 svijeća, koju bismo zapalili za žrtve Cetinjskog masakra, treba da nas podsjeti na ono što se nije dogodilo prije tog dana. Svaka od tih svijeća treba da simbolizuje žrtvu, ali i obavezu koju imamo kao društvo da se suočimo sa sopstvenim greškama. Ove žrtve nisu samo brojke – to su ljudi sa životima, snovima, i porodicama. I dok palimo svijeće za njih, palimo ih i za našu kolektivnu odgovornost.
Na kraju, pitanje koje se nameće je jednostavno: da li ćemo nastaviti da se skrivamo iza eufemizama i ignorisanja problema, ili ćemo se odlučiti da prepoznamo stvarnu dubinu ove tragedije i iz nje izvučemo pouke? Da li ćemo nastaviti da govorimo o “ sutuacionom događaju” dok ispod njih tinja stvarni problem nasilja i nepravde? Ili ćemo zapaliti 12 svijeća, ne samo za žrtve, već i za našu vlastitu svijest, koja, možda, još uvijek nije dovoljno upaljena da bi svjetlo svete istine probilo kroz tamu neodgovornosti?
Svaka svijeća neka bude podsjećanje na ono što smo propustili, ali i na odgovornost koju svi nosimo – jer tragedije ne počinju ni u jednom trenutku, one se vuku godinama.
ETOportal/ Nataša Goleš