Pitanja o postojanju i životu Isusa Hrista, o Mariji koja je „bezgrešno“ zanijela, o njegovim čudima, raspeću i vaskrsenju, od davnina izazivaju brojne rasprave i teorije. Da li su ta pitanja dio duboke vjerske istine koja nas poziva na vjeru, ili su samo mitološke priče koje su se razvijale kroz vijekove, oblikovane potrebama društva i vjernika?
Za vjernike, odgovori na ova pitanja nisu samo istorijski podaci, već temelj njihove vjere. Marija kao „Bezgrešna“ Majka, Isus koji je činio čuda, raspet na krstu i vaskrsao – svi ovi elementi čine osnovu hrišćanske religije. Međutim, mnogi skeptici i istoričari se pitaju: Da li je to samo mit koji je nastao kroz narativnu tradiciju, potrebu za objašnjenjem, i pokušaj da se stvori savršen, nepoznat lik? Kako možemo pomiriti duhovnu vjeru sa istorijskim činjenicama? Postoje li bilo kakvi dokazi koji mogu da podrže ove tvrdnje, ili je u pitanju samo usmena predaja i teološko tumačenje?
U ovoj kolumni razmatramo mogućnost da su priče o Isusovom životu – njegovom rođenju, čudima, smrti i vaskrsenju – možda oblikovane kroz vijekove, protkane narativima, folklorom i političkim potrebama ranih hrišćanskih zajednica. Ali da li u tom miksu možda postoje i „iskre istine“, neki istorijski momenti koji mogu da potvrde bar djelimično ove događaje? Ili su sve ove priče zapravo samo ljepše, savršenije verzije mitoloških figura koje su se razvijale kroz vrijeme, ujedinjene u idealnu naraciju?
Ova tema ne pomaže samo da se dublje razmisli o temeljnim pitanjima vjere, već se može poslužiti kao poziv na kritičko razmišljanje o tome šta znači „istina“ i kako je tumačimo kroz istoriju, religiju , filozofiju i današnjicu.
Ponekad mit koji je stvoren prije više od dvije hiljade godina, a temelji se na vjerskim pričama o Isusu Hristu, Mariji i drugim svetim ličnostima, i dalje ima snažan uticaj na današnje društvo. Taj mit ne samo da oblikuje vjeru i religijsku praksu, već često postaje osnova na kojoj se temelje političke vladavine širom svijeta. Mnogi političari danas, kako na globalnom nivou, tako i na lokalnim pozicijama, koriste vjerske simbole, obećanja i radnje koje se pozivaju na vjeru u Boga i Isusa Hrista kao opravdanje za svoju vlast.
Kroz istoriju, vladari i vođe su se predstavljali kao „Božiji izabrani“, a njihove vlasti su bile utemeljene na mitskim obećanjima o spasenju, pravdi ili božanskoj volji. Na ovaj način, vladavine su često bile opravdavane kroz vjeru, a političari su se prikazivali kao neupitni, kao oni koji djeluju u skladu sa višim, božanskim zakonima, što ih je, u mnogim slučajevima, oslobađalo odgovornosti pred zemaljskim zakonima.
Svi su oni bili vjernici, svi su se kunuli pred Bogom i narodom, često u ime vjere koja bi trebala da bude garancija istine i pravde. Međutim, ovo postavlja pitanje: Da li je vera postala samo sredstvo manipulacije? Da li su političari, koristeći božanske autoritete, uspijevali da oblikuju narative koji im omogućavaju da ostanu apsolutno netaknuti, bez obzira na svoje postupke? Da li mit koji je nastao prije dvije hiljade godina još uvijek ima moć da oblikuje ne samo vjeru, već i političke odluke koje utiču na sudbine miliona ljudi širom svijeta?
„Ako je Isus stvarno postojao i zaista činio čuda, onda je poziv političarima da čine dobro, hrane gladne, pomažu bolesnima I da im stil života bude POŠTOVANJE BOŽIJIH ZAPOVJESTI. Ako pak nije postojao, onda pitanje ostaje – da li je vjerovanje samo bijeg od stvarnosti, poziv na traženje opravdanja u nečemu što svi možemo vidjeti, dok je pravi poziv da se suočite sa zemaljskim izazovima i borbama? U suprotnom,“ Jedno će se desiti sigurno “ Zemaljski zakoni ili Božija kazna”.
ETOportal/ Nataša Goleš