Fudbal, osim što je igra, često postaje i metafora, za borbu, za strpljenje, za nesavršenosti sistema. Duel Arsenala i Budućnosti, nastavljen nakon bizarnog prekida zbog nestanka struje na tivatskom stadionu, savršeno oslikava taj haos u kojem su, ipak, domaći igrači našli snagu i koncentraciju da sruše šampiona.
Autogol Milana Galića u 63. minutu djeluje kao simbol, kao pečat trenutne nemoći podgoričkog kluba. Arsenal je, hrabrošću i borbenošću, iskoristio priliku, a moglo je biti i ubjedljivije da je Bošnjak imao malo više sreće pri udarcu koji je završio na stativi.
Za Budućnost, međutim, poraz u Tivtu nije samo izgubljena utakmica. To je druga uzastopna blamaža, znak da se sistem raspada, da šampionska aura blijedi. Alarm koji se oglasio u taboru „plavih“ nije samo zvučni signal, to je ozbiljno upozorenje da Podgoričani ulaze u rezultatsku i psihološku krizu.
Dok Arsenal gradi identitet tima koji može pomrsiti račune i najjačima, Budućnost se suočava sa sopstvenim slabostima, nedostatkom koncentracije, discipline i možda onoga što najviše boli, a to je glad za pobjedom.
U fudbalu, baš kao i u životu, nema unaprijed zagarantovanih trijumfa. A šampion koji ne može da se nosi sa strujnim udarom jedne obične, ali borbene ekipe, možda i nije pravi šampion..
ETOportal / Sportska redakcija