Nekad se dan počinjao kafom i novinama. Danas se dan počinje notifikacijom i algoritmom. Dok se prethodne generacije sjećaju mirisa štampe i zvuka večernjih vijesti, mladi danas gutaju informacije u formatu od 15 sekundi, sa brzinom prsta koji skroluje brže nego što misao može da se formira.
I odmah dolazimo do ključnog pitanja: da li mladi više ne žele da znaju šta se dešava, ili se jednostavno promijenio način na koji žele da saznaju?
TikTok, Instagram, YouTube — to su danas nove „redakcije“. Samo što u njima nema urednika, nema fact-checkera, nema uređivačke politike. Ima samo sadržaja. Mnogo sadržaja. I još više buke.
Zvuči kao kritika, ali nije. Istina je da se svijet promijenio, i ne možemo tražiti od generacije Z da čita vijesti kao što su to činili njihovi roditelji. Ne zato što su lijeni, već zato što su odrasli u digitalnom haosu u kojem se pažnja meri u sekundama. Njima nije prirodno da čekaju dnevnik u 19:30. Oni žele vijesti odmah — i to vizuelno, dinamično, direktno.
Ali evo problema: vijest koja se ne uklapa u „reel“, često i ne postoji u njihovom svijetu. Kompleksnost se gubi. Kontekst se ne uklapa u story. A istina — ona traži vrijeme. Traži prostor. Traži dubinu.
I to je opasnost. Ne zato što mladi ne žele da znaju. Već zato što im niko više ne nudi kako da znaju.
Nijesu oni apatični. Samo traže drugi jezik. Jezik koji govori njihovim ritmom, njihovom estetikom. Ako to znači da se ozbiljni sadržaji moraju prilagoditi formatu videa, neka. Ali istovremeno, novinarstvo mora pronaći način da ne izgubi suštinu u toj adaptaciji.
Jer, na kraju, ne biramo mi samo način na koji konzumiramo vijesti. Biramo i način na koji učestvujemo u stvarnosti.
Ako mladima prepuštimo samo skrolanje, bez navigacije — dobićemo generaciju koja vidi sve, a razumije malo. A to je poraz ne njih, nego svih nas.
„Ako djeci prepuštimo ekrane bez smisla, dobićemo generaciju koja zna sve — osim šta da misli o tome.“
ETOportal/Nataša Goleš