U Istražnom zatvoru u Spužu trenutno 49 pritvorenih lica štrajkuje glađu, pokušavajući na taj način da skrenu pažnju na, kako navode, nehumane uslove boravka i zanemaren pritvorski status. Ovaj čin ima snažan simbolički, ali i operativni značaj – ne samo kao izraz lične pobune i borbe za prava, već i kao potencijalna opasnost po stabilnost i efikasnost sudskog sistema Crne Gore.
Pritvorena lica imaju pravo da štrajkom izraze nezadovoljstvo, ali takva odluka povlači niz pravnih i etičkih dilema. U ovom kontekstu, Malteška deklaracija o štrajku glađu iz 1991. godine, dopunjena u Marbelji 1992, pruža osnovne smjernice za tretman osoba koje se odluče na ovu vrstu protesta. Ova deklaracija, iako nije pravno obavezujući međunarodni ugovor, prihvaćena je kao etički standard od strane mnogih država, uključujući i Crnu Goru, te se u praksi sprovodi kao skup preporuka koje imaju gotovo normativni karakter.
Deklaracija jasno definiše da je osoba koja štrajkuje glađu – pacijent. Time automatski ulazi pod nadzor ljekara, pri čemu se mora poštovati njegova ili njena autonomna volja, sve dok postoji svijest i sposobnost odlučivanja. Intervencija, uključujući prisilno hranjenje, dozvoljena je isključivo u stanjima kada štrajkač padne u komu ili izgubi sposobnost da izražava sopstvenu volju – i to samo radi spašavanja života, u skladu sa profesionalnom etikom ljekara.
Zdravstveno stanje štrajkača postaje ključni faktor ne samo za njihovu sudbinu, već i za funkcionisanje zatvorskog sistema. Zatvorski ljekari, pod sve su većim pritiskom, postaju centralne figure u odlučivanju o sposobnosti pritvorenih lica da prisustvuju suđenjima. Svaki fizički pad, dehidracija, gubitak svijesti ili slabost može rezultirati odlaganjem suđenja.
Pored toga, ljekar može – i mora – odbiti prevoz osobe na sud ukoliko ocijeni da je prisustvo rizično po zdravlje pacijenta. U takvim slučajevima, mogućnost održavanja glavnih pretresa postaje ozbiljno ugrožena. Ako se ovom štrajku pridruže i druga pritvorena lica, kako je već najavljeno, sudski kalendari mogli bi doživjeti ozbiljan kolaps.
Zakon o krivičnom postupku predviđa da se suđenje može održati u prisustvu optuženog, ali i da njegovo odsustvo, ukoliko je opravdano (zdravstveni razlozi, na primjer), može odložiti postupak. Međutim, u složenim predmetima sa više optuženih, to znači višestruko prolongiranje, zastare pojedinih radnji, ili čak oslobađanje iz pritvora ako su ispunjeni zakonski uslovi.
Štrajk glađu pritvorenih lica tako postaje sredstvo pritiska koje, osim na institucije zatvorskog sistema, vrši i direktan uticaj na pravosuđe. Sudije, tužioci i branioci postaju akteri krize koja se iz zatvorskih ćelija preliva u sudnice.
Ono što trenutno gledamo u UIK-u Spuž nije samo humanitarno pitanje, već i signal ozbiljnih sistemskih slabosti. Ako država ne reaguje pravovremeno i zakonito – uz poštovanje prava pritvorenih lica, ali i u cilju očuvanja funkcionalnosti sudskog sistema – u opasnosti smo da se suočimo sa pravosudnim zastojem bez presedana.
Podsjetimo se: pravo na štrajk je pravo na protest, ali i pravo na pravično suđenje je stub demokratije. Balans između ova dva principa zahtijeva hladnu glavu, medicinsku odgovornost, ali i jasne poruke pravosuđa da zakon važi jednako za sve – i u zatvoru, i u sudnici.
ETOportal/mr Vojislav Marković