Postoje dani u godini koji ne traže slavlje, već tišinu. Promišljanje. Pogled unazad, i još važnije, pogled unaprijed. Današnji dan, 5. jun, poznat kao Svjetski dan zaštite životne sredine, upravo je jedan od takvih. Ne traži aplauze, ne traži konfete, traži pažnju. Traži da je čujemo dok još šapuće, jer ako bude morala da viče, biće kasno.
Naša planeta je dom koji nismo naslijedili od predaka, već smo ga pozajmili od onih koji dolaze poslije nas. I kako sada stoje stvari, vraćamo ga u dugovima, oštećenog, ranjenog.
Ovogodišnja tema , borba protiv zagađenja plastikom, nije samo poruka, već vapaj. More više nije plavo od neba, nego sivo od smeća. Šume više ne šume, već tiho nestaju. Reke su presahle, vazduh zagađen, tlo osiromašeno. I sve to zbog nas, ljudi. Zbog naših navika, komfora, nemara.
A šta možemo da uradimo?
Više nego što mislimo.
Možemo reći ne plastičnoj kesi. Da staklenoj boci. Možemo ugasiti svjetlo koje nam ne treba. Zasaditi jedno drvo. Prošetati umjesto da upalimo motor. Možemo naučiti dijete da voli prirodu, ne samo iz knjige, nego iz iskustva. Jer, kad voliš nešto – čuvaš ga.
Niko ne traži da budemo savršeni. Ali ako svako od nas bude bar malo pažljiviji, planeta će nam biti zahvalna. A zahvalnost prirode se ne mjeri riječima, već čistim vazduhom, pitkom vodom, zelenilom koje liječi pogled i dušu.
Zato danas, makar na trenutak, zastanimo. Pogledajmo oko sebe. I pitajmo se, šta ostavljamo iza sebe?
Ne dajmo prirodi još jedan razlog da nas pamti po lošem.
ETOportal