Evropska unija već dugo predstavlja svjetlo na kraju tunela za Crnu Goru. Proces pristupanja bio je san mnogih, ali i politički cilj koji je označavao stabilnost, prosperitet i međunarodno priznanje. Danas, kad se približavamo završnim fazama tog procesa, postavlja se pitanje: da li su izazovi sa kojima se Crna Gora suočava na tom putu manji od samog cilja ili su, pak, prepreke toliko duboke da bi mogle ugroziti njen ulazak u EU?
Izveštaj Evropskog parlamenta, koji je predstavio izvjestilac Marjan Šarec, jasno ukazuje da je, uprkos visokim ocjenama za posvećenost Crne Gore evropskim integracijama, pred nama još mnogo prepreka. Iako se proces pristupanja visoko podržava i još uvijek nosi entuzijazam, ono što ostaje neizgovoreno jeste pitanje da li su političke stranke u Crnoj Gori spremne da se suoče sa onim što pristupanje EU zaista podrazumijeva.
Jedan od ključnih problema koji izveštaj iznosi, a koji ne možemo zanemariti, jeste politička nestabilnost. Blokade u parlamentu, koje usmjeravaju sve odluke ka pat-poziciji, jasno pokazuju da je Crna Gora suočena sa dubokim unutrašnjim nesuglasicama. Iako je politička volja postojala da se zemlja pridruži EU, postoji očigledna podjela među političkim akterima u vezi sa strategijom tog puta. Sa jedne strane imamo pragmatične političare koji se bave svakodnevnim izazovima, dok sa druge strane, tu su oni koji pokušavaju da zadrže staru igru – koristeći svoje veze sa susjednim zemljama kako bi ostvarili vlastite interese. Ovaj politički vakuum, koji se često manifestuje u blokadama i niskom nivou kompromisa, mora da se riješi ako Crna Gora želi da nastavi sa pregovorima.
U tom kontekstu, značajnu pažnju izaziva i uloga Srbije u crnogorskom političkom životu. Davor Ivo Štier iz Hrvatske podsjeća na značaj koji Beograd ima na političke procese u Crnoj Gori, naročito kada se govori o proevropskim političkim akterima. Iako su, kako navodi, neki od političara sada pragmatičniji, ne možemo da ignorišemo činjenicu da su u prošlosti bili protiv nezavisnosti Crne Gore, kao i protiv članstva u NATO-u. Ovo pitanje ostaje ključno, jer ne smijemo zaboraviti da uloga velikih zemalja u regionalnoj stabilnosti ne bi smjela da bude odlučujuća za unutrašnje političke odluke Crne Gore. Jasno je da proces pristupanja EU ne bi smio biti instrument za rješavanje bilateralnih sporova, već isključivo proces koji se temelji na stabilnosti i reformama unutar same Crne Gore.
Sledeći izazov sa kojim se Crna Gora suočava, a koji ne smijemo ignorisati, jeste usklađivanje vizne politike sa pravilima Evropske unije. Iako je Crna Gora bila dio bezviznog režima sa EU, trenutna situacija pokazuje kako to nije dovoljno. Nedavne promjene, u kojima su zemlje ušle u EU vizni režim, upozoravaju na činjenicu da su postojali propusti u doslednom sprovođenju tih mjera. U tom smislu, važno je da Crna Gora uskladi svoju viznu politiku u skladu sa EU standardima, kako bi izbjegla opasnost od neželjenih migracija i drugih bezbjedonosnih prijetnji. Ovaj problem viznog usklađivanja ne bi trebalo da bude samo administrativni izazov, već važan signal da je Crna Gora spremna da prihvati odgovornost za svoju ulogu u širem evropskom okruženju.
Bez obzira na sve izazove, Crna Gora je učinila značajan napredak u sprovođenju reformi. Poglavlja 23 i 24, koja se odnose na vladavinu prava i osnovna prava, pokazala su da postoje konkretni pomaci. Međutim, evropske institucije u svom izveštaju naglašavaju da se reforme ne mogu zaustaviti na papiru. Potrebno je obezbediti da svi ovi zakoni budu efikasno implementirani, da se građanima omogući transparentan pristup pravdi i da se zaustavi negativna praksa koja dolazi iz prošlosti, kao što je politički pritisak na novinare i sudstvo. Ovi problemi nijesu nešto što EU može da riješi umjesto Crne Gore, već su to obaveze koje država mora preuzeti kako bi dokazala da je spremna za članstvo.
Ukoliko Crna Gora želi da postane članica EU do kraja ove decenije, kako ambiciozno planira, moraće da se suoči sa svim gore navedenim izazovima. Iako bi svaki korak naprijed mogao biti pozitivan signal za budućnost, jasno je da su prepreke koje stoje na tom putu više političke nego tehničke prirode. Pitanje je koliko politički akteri u Crnoj Gori žele da zaista implementiraju promjene, koliko su spremni da se distanciraju od svojih prošlih stavova i koliko će snažno podržati evropski put, uprkos svim intergralnim nesuglasicama.
U zaključku, sve što Crna Gora postigne u narednim godinama zavisiće od sposobnosti njenog političkog sistema da prevaziđe ove unutrašnje nesuglasice. Ako i dalje bude politizovala ključne odluke, postavljaće sama sebi barijere koje neće biti lako savladati. Ako, međutim, Crna Gora bude u mogućnosti da stvori širi politički konsenzus i implementira efikasne reforme, onda njen put ka EU neće biti samo formalnost, već prava i zaslužena nagrada za dugoročne napore.
„Možda je članstvo u Evropskoj uniji zaista najbolja opcija, a možda i nije. Možda je mudro pratiti tu ideju, ali možda je potrebna dublja introspekcija, kako bi se sačuvala unutrašnja stabilnost i integritet, prije nego što postanemo dio nečega većeg.“
ETOportal/Nataša Goleš