Iako je napredak u ostvarivanju prava žena neosporan, borba za ravnopravnost i dalje traje, a opasnost od gubitka svega postignutog nikad nije bila veća.
Zamislite svijet u kojem ženama nije dozvoljeno da se obrazuju, da glasaju, posjeduju imovinu ili odlučuju o svom životu. Svijet u kojem su lična sigurnost i dostojanstvo samo želja, a ne pravo. Nažalost, za mnoge žene širom svijeta, takav svijet nije prošlost, već sadašnjost.
Naša današnja sloboda i prava nijesu došla slučajno. One su rezultat decenija borbe žena koje su se neumorno zalagala za jednakost, za prostor u društvu i za osnovnu ljudsku slobodu. Njihova borba kulminirala je na istorijskoj konferenciji u Pekingu 1995. godine, gde su svetski lideri obećali da će prava žena biti univerzalno priznata. Ipak, trideset godina kasnije, dostigli smo tačku na kojoj ova obećanja postaju sve više ugrožena
Društvo je svesno napretka koji smo postigle: žene su obrazovanije, zakoni koji ih štite postali su jači, a broj žena u politici je porastao. Međutim, danas su sve ove postavke ozbiljno ugrožene. Zabrinutost oko demografskih promjena i niske stope nataliteta često se koristi kao izgovor za poništavanje prava žena i smanjenje finansiranja rodne ravnopravnosti. Globalna reakcija protiv prava žena je sve jača, a zakonske zaštite koje smo tako teško stekle sada su ugrožene.
Statistike o nasilju nad ženama su alarmantne. U Evropi i centralnoj Aziji, 24 miliona žena doživelo je fizičko ili seksualno nasilje u samo jednoj godini. U Ukrajini, rat je izazvao neviđenu patnju među ženama, a milioni žena u tom regionu hitno trebaju usluge prevencije i odgovora na nasilje. Nažalost, tehnološko nasilje, koje najviše pogađa mlade žene, postaje sve češće.
Iako je danas veći broj žena prisutan u parlamentima, sa 32 posto mandata u odnosu na samo 11 posto 1995. godine, brzina napretka se usporava. Rodno zasnovano nasilje, štetne društvene norme i teret neplaćenog rada, kao i briga o porodici, i dalje sprečavaju žene da u potpunosti učestvuju u društvenom životu, a siromaštvo je još uvek velika prepreka. Nažalost, žene koje su najugroženije, poput onih u ruralnim područjima ili sa invaliditetom, osjećaju te prepreke najviše.
Uprkos svemu postignutim, rodna ravnopravnost ostaje daleki san. Sadašnja djeca neće doživeti ravnopravnost u parlamentima još četrdeset godina, a ukidanje dječijih brakova moglo bi se desiti tek za više od 60 godina. A što je najgore, nikada nije bilo sigurno da ćemo svi doživeti kraj ekstremnog siromaštva.
Ovaj napredak koji smo ostvarile u borbi za ravnopravnost i prava žena nije nešto što treba da smatramo zagarantovanim. Ako želimo da sačuvamo i proširimo prava koja su nam omogućila da živimo život dostojan čoveka, potrebno je da nastavimo borbu. Obećanja iz Pekinga 1995. godine ne smiju dozvoliti da postanu samo prazne riječi.
Nije dovoljno biti zadovoljan onim što je postignuto; moramo tražiti da se ta prava ojačaju, da se prošire, i da se svi žene, bez obzira na porijeklo, etničku pripadnost, ili životne okolnosti, osjećaju sigurno, zaštićeno i ravnopravno. Ovo je poslednji voz da učinimo tu stvarnost, da nastavimo borbu i da obezbedimo da svijet u kojem žene žive bude svijet u kojem su njihova prava uvijek zagarantovana.
Moramo odbiti prihvatanje kompromisa kada je u pitanju zaštita žena. Prava koja smo stekle nijesu samo naša, ona su naša odgovornost prema budućim generacijama. Povedimo se njihovim primjerom i osigurajmo da će se borba za ravnopravnost, sigurnost i slobodu žena nastaviti.
„Žene nijesu samo polovica svijeta. One su njegov temelj, njegova snaga, njegova budućnost.“
ETOportal/ Nataša Goleš