Sanjam ja da je država pala u nesvijest. Leži ona, sva siva, na podu skupštinske sale, a oko nje trče ljudi sa kravatama, viču: “Doneste zakon! Doneste reforme! Zovite MMF!” Al’ niko ne zna ni jedan broj.Neko viknu zovite policiju. I dođu ti policajci, ozbiljni, u crnom. Neko reče: “Evo ih sa defibrilatorom!” A meni srce zatreperi, rekoh: sad će je spasiti. Kad ono, guraju kombi uzbrdo. Nema goriva. Jedan puše u cijev od auspuha, valjda misli da će ga tako pokrenut’.
Država ni da trepne. Onda neko šapnu: “Probaj sa himnom.” I krenuše svi da pjevaju, svako svoju verziju. Jedan započe sa “Oj, svijetla majska zoro”, drugi sa “Bože pravde”, treći… “Despacito”. Država zadrhta. Pomislismo: evo je! Ali ne, to joj samo pasoš ispade iz džepa.
Crvenii, sa pozlaćenim slovima, al’ unutra prazno, ni podataka, ni vize, samo papirić na kojem piše: “Vrati se kad budeš svoja.”
I dok smo stajali u tišini, doleće neki mladić na električnom trotinetu. Kaže da je iz neke nevladine organizacije. Ima aplikaciju koja “mjeri puls nacije”. Spoji on nešto na državino čelo, pogleda u telefon, a ono poče pištati: „Nema signala. Provjerite demokratiju.“
U međuvremenu, jedan odbornik pokušava da reanimira budžet. Masira ga, puše mu u poreski sistem, viče: “Drži se, mili! Još samo jedna donacija!” Ali budžet već krenuo ka bijelom svjetlu, piše “offshore”.
Pored mene stoji neka baka, gleda sve to i kaže:
„Dijete, nije ovo prvi put da država padne… samo je ranije znala i da ustane.“
I taman kad pomislim da nema spasa, negdje iz daljine začujem sirene. Dolaze izbori. AGAIN!!
No, prije nego su i stigli, nebo se zatamni. Vjetar sa mora stade, vrijeme se ukoči — pojaviše se gorske vile sa Lovćena. Tri ih je bilo, sve tri obučene u bijelo, a kosa im vijori k’o zastava koja se nikad ne dogovori čija je.
Jedna nosi knjigu, druga maslinovu granu, a treća – čokoladu iz Dubaija. Zlatni omot blješti kao obećanja u predizbornoj kampanji.
Prva vila stade pored tijela države i reče:
— „Mnogo si sanjala tuđe snove. Vrijeme je da se probudiš sa svojim snovima.“
Druga položi granu na čelo države i prošapta:
— “Sjeti se ko si bila, prije nego što si krenula da budeš sve svima.“
A treća, ta sa čokoladom, polako otvori omot… i stavi kockicu direktno pod državinin jezik.
— „Ovo je za sladak zaborav,I brz oporavak“ šapnu.
I gle čuda – državi se povrati boja u obraze. Malo roze, malo sivo, ali živa je. Ustade ona, pogleda nas sve, i reče samo:
— “Ko sam ono bila ja?”Niko da odgovori, muk.
Taman kad se ponadasmo da je sve dobro,… iz sjene, lagano izađe Ona. Grdana. Sva u crnom, sa fasciklom pod miškom , tamnim I velikim rogovima.
Kroz dugu crnu haljinju vuku se čitave generacije reformi koje nikad nisu stigle dalje od PowerPointa. Prilazi polako, kao zakon u proceduri, i reče:
— “Zar mislite da će vas čokolada iz Dubaija izvući? Zar mislite da vas pjesma može probudit’? Ja sam ovdje od prvog pada, i biću tu i na svakom sledećem.”
Zamahnu fasciklom kao mačem. Iz nje poleteše uredbe, sporazumi, zapisnici sa odbora – svi sa rokom važenja do narednih izbora. Država opet zadrhta.
I taman da je dokrajči…
Kad sa telefona Bajagina pjesma “Buđenje rano počinje” I prelazi u hit Bijelog dugmeta “Sanjao sam noćes da te nemam, da ležim budan u postelji od snjega I tiho bez glasa, neki dragi ljudi odlaze, a gdje, a gdje ružan san”.
Otvorim oči, ustanem skuvam kafu ,uključim TV na ekranu – redovna sjednica skupštine. Kamera zumira treći red.
Kad tamo Grdana. Ozbiljna, sa fasciklom u rukama, na nogama — patike iz prvog osnovne. Škripuckaju kad god se pomjeri. Ali nikom ne smeta. Navikli.
I kažem sebi: — “Znala sam da nije bio samo san. Ali neka… dok god sanjamo – još ima nade.”
ETOportal/Nataša Goleš