Roman „Satantango“ (u prevodu „Đavolji tango“) mađarskog pisca Lászla Krasznahorkaija, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2025. godine, jedno je od najupečatljivijih i najuticajnijih djela savremene evropske proze. Ovo djelo, objavljeno 1985. godine, već decenijama fascinira kritiku i čitaoce svojom hipnotičkom atmosferom, gustim stilom i slojevitom alegorijom o ljudskoj prirodi i propasti društva.
Radnja romana smještena je u zabačeno, kišom okupano mađarsko selo, na rubu civilizacije. Nekolicina seljana, zarobljena u bijedi, apatiji i beznađu, danima iščekuje povratak karizmatičnog Irimiáša, čovjeka kojeg vide kao spasitelja. Njegov dolazak budi nadu da će ih izvesti iz bijede, ali ispostavlja se da je riječ o manipulaciji i lažnom obećanju – svojevrsnom „đavoljom igrom“ u kojoj su svi likovi i žrtve i saučesnici.
Roman je strukturiran poput muzike tanga u 12 poglavlja koja se kreću naprijed i nazad, stvarajući osjećaj ponavljanja, zatvorenog kruga iz kojeg nema izlaza. Krasznahorkai na taj način prikazuje cikličnu prirodu propasti – ekonomsku, moralnu i duhovnu.
Krasznahorkai je poznat po dugim, gotovo beskrajnim rečenicama, koje se protežu preko cijelih stranica, čime stvara osjećaj neprekidnog toka misli i gustog, mračnog ritma. Njegova proza odiše osjećajem postapokaliptične melankolije i filozofske dubine, u kojoj se mali, zaboravljeni ljudi suočavaju sa sopstvenim iluzijama i gubitkom smisla.
Naslov „Satantango“ nije slučajan – „đavolji ples“ simbolizuje kruženje u mjestu, iluziju pokreta i napretka, dok u stvarnosti protagonisti tonу sve dublje u moralni i egzistencijalni mrak.
„Satantango“ je roman koji se ne čita brzo. To je iskustvo koje traži strpljenje, ali nagrađuje dubokim razumijevanjem ljudske prirode, nemoći i vjere u spasenje. Za ljubitelje ozbiljne književnosti, ovo je djelo koje se čita kao molitva i kao upozorenje, da nijedno društvo, koliko god propalo, nije bez svojih Irimiáša, lažnih proroka koji obećavaju novi početak.
Roman je ekranizovao mađarski reditelj Béla Tarr, čija istoimena filmska adaptacija traje više od sedam sati i važi za jedno od najvećih ostvarenja u istoriji evropskog filma.
„Knjiga nije pisana u Crnoj Gori niti je Nobelovca inspirisalo naše društvo, ali ipak- svaka sličnost sa Irimiášima je, naravno, sasvim slučajna.“
ETOportal/Nataša Goleš