Iako je na papiru Crna Gora država sa malom prevalencijom HIV‑a, realnost pokazuje da bolest i dalje čeka da se prepozna, ne samo u tijelima, nego i u svjesnom odnosu društva. Prema podacima Institut za javno zdravlje Crne Gore (IJZ), registrovano je oko 266 osoba sa HIV‑om, ali epidemiološki modeli govore da ih je vjerovatno oko 400 – što znači da skoro svaka peta zaražena osoba ne zna da nosi virus.
To je za alarm: HIV nije nestao, on samo čeka, dok javnost gleda na bolest kao na „tuđu“, ne prepoznajući da virus ne bira imena ni adrese. Sigurno liječenje antiretrovirusnim lijekovima postoji i dostupno je, ali dostupnost nije dovoljna: potrebna je hrabrost da se testiraš, da zatražiš pomoć, da se izboriš sa strahom.
Kada vidimo da se novoregistrovani slučajevi- 46 samo prošle godine- i dalje pojavljuju, ne možemo da govorimo o „stabilnoj situaciji“. Ako testiranja ostanu rijetka, a stigma jaka, mnogo je onih koji će, ne znajući, širiti infekciju, a sebi uskratiti šansu za pravovremeno liječenje.
Država i institucije moraju učiniti mnogo više: sistem za anonimno testiranje, programme za prevenciju u rizičnim grupama, edukaciju u školama, osigurati da terapija, pored dostupnosti, bude i dostupna bez birokratije. Ali, možda je i važnije: moramo prestati sa tom tišinom i strahom. HIV‑pozitivni ljudi zaslužuju zaštitu, dostojanstvo i zdrav život, ne osudu ili skrivanje.
Da, Crna Gora može biti među onima koji drže infekciju pod kontrolom. Ali će to zahtijevati iskrenost, prema sebi, prema bližnjima, prema društvu i ličnoj odgovornosti.
Na današnji Dan borbe protiv AIDS‑a, neka svaka osoba dobro razmisli, da li da čeka „neka treća lica“ili da reaguje i preduzme nešto i sama. I da se zna – znanjem, testom i podrškom – možemo spasiti mnoge živote, pa i svoj.
ETOportal/Nataša Goleš