U malom kafiću na obali, dok sunce polako tone i po vodi rasipa zlatne odsjaje, srećem djevojku koja čita knjigu. Nije to bilo kakva knjiga – crnogorska literatura, prvo izdanje, sa potpisom autora. U tom prizoru ima nečeg gotovo simboličnog. Dok pogled klizi niz korice, neminovno se nameće pitanje: zašto je u Crnoj Gori i dalje tako teško prihvatiti sopstveni jezik kao nešto prirodno, a ne sporno?
U zemlji u kojoj se danas ponovo otvara rasprava o uvođenju srpskog jezika kao službenog, čak i knjige djeluju kao da moraju da opravdavaju svoje postojanje. Kao da nijesu dovoljne riječi, stil, identitet i tradicija, već se stalno traži dodatni pečat „dozvoljenog“.
Crnogorski jezik podsjeća na finu čipku, strpljivo tkanu, sa sitnim, ali prepoznatljivim detaljima. Srpski se, s druge strane, često doživljava kao veliki goblen: bogat, raznolik, rasprostranjen, ali težak i dominantan. Razlike nijesu izmišljene, one su stvarne, koliko god neko pokušavao da ih svede na „nijanse“.
I upravo u tim nijansama leži suština problema. „Lijepo“ i „lepo“ nijesu samo različita slova, već različiti osjećaji pripadnosti. Jezik nije matematička formula, već prostor u kojem se prepoznajemo. Zato insistiranje da se crnogorski stalno dokazuje djeluje kao poruka da identitet mora da traži dozvolu.
U raspravama koje slušamo ovih dana, često se stiče utisak da su neki zaboravili sopstvenu pjesmu, pa pokušavaju da pjevaju tuđu, glasnije, sigurnije, politički isplativije. A jezik ne trpi naređenja. On ili živi, ili se koristi kao alat.
Čak i gramatika, nevina na prvi pogled, postaje političko polje. Pavlaka ili kisjela pavlaka? Ko bi rekao da jedna kašika može nositi toliku ideologiju. A ipak, može – kada se jezik koristi kao argument, a ne kao prirodan izraz svakodnevice.
Djevojka sa knjigom, u tom smislu, postaje simbol. Ne buni se, ne objašnjava, ne polemiše – ona čita. I time brani jezik snažnije od bilo koje deklaracije. Jer savremeni crnogorski jezik nije agresivan, već postojan. Ne traži da potisne druge, već da bude priznat kao svoj.
Na kraju, jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja. On je pamćenje, kultura, humor, emocija. Možemo imati više jezika u svakodnevici, ali službeni jezik države mora biti ogledalo njenog identiteta, a ne rezultat političke trgovine.
Svijet se mijenja, vlasti se smjenjuju, polemike se ponavljaju. Knjige ostaju. A jezik, onaj koji živimo, uvijek pronađe način da nas poveže.
– Govoriš li crnogorski ili srpski?
– Zavisi ko sluša i koliko plaća.
Autor: Nataša Goleš