U zemlji gdje su snovi beskućnika mjerljivi u hiljadama eura, pojavljuje se junak našeg doba, beskućnik koji je od države dobio 13 hiljada eura za renoviranje kuće. Kuća, kažu, kao iz bajke, ali problem je što je niko nije vidio, niti je ikad imao krov nad glavom.
Njegova je priča poetska tragedija: bez krova, bez zidova, bez temelja, ali sa obećanjem obnove koje blista poput sunca u pariskom prozoru. Taj stan, ta mitska kuća, metafora savremenog doba, gdje novac pleše na papiru, a stvarnost ostaje u sjenama.
Dok pravi beskućnici lutaju hladnim ulicama, naš heroj sjedi u svojim sanjarijama o renoviranoj oazi, sa plafonima što šapuću o bogatstvu koje je dobio, iz državnih fondova, naravno. Svaki euro je pjesma bez melodije, svaka cifra bajka bez kraja.
Ovo nije samo priča o novcu, već o našem vremenu u kojem je važnije imati dobar prijavni formular nego krov nad glavom; gdje se sreća mjeri potpisom na papiru, a ne toplinom doma.
Možda će jednog dana taj beskućnik zaista dobiti krov, ali do tada, ostaje nam da čitamo njegov roman o renoviranju, pisan tinjajućim slovima birokratije, u stihu koji odjekuje prazninom.
I dok se gradske svjetiljke gase, a ljudi bez domova traže zaklon, neka ova priča ostane kao opomena, da nije svaka kuća vidljiva, ali može biti nagrađena. Jer u zemlji snova, beskućnik može imati stan, samo mu treba dobar konkurs i malo mašte.
„Neka Bog kazni one što grade kule od papira, dok narod stoji bos i gladan,
koji dijele nagrade za ništa, dok se istina skriva iza zastora tišine.
Neka ih kazni, jer pravda je kuća bez ključa, a beskućnik nosi teret svake laži, u Kući beskućnika“
ETOportal/Nataša Goleš