Globalna ekonomija ulazi u novu fazu fiskalne neizvjesnosti. Razvijene države, koje su decenijama gradile privid stabilnosti, sada se suočavaju sa dramatičnim rastom javnog duga i političkom nemoći da uspostave balans između rashoda i prihoda. Stručnjaci upozoravaju da bi svijet mogao pribjećii za istim rješenjem koje je korišćeno nakon Drugog svjetskog rata, kombinacijom inflacije, restrukturiranja i preraspodjele bogatstva. U Francuskoj, gdje dug neumoljivo raste, političke turbulencije postaju svakodnevica. Premijeri se smjenjuju brže nego što su se u Versaju trošile perike, a posljednji u nizu, Sebastijen Lekornu, predložio je 14. oktobra odlaganje odluke o povećanju starosne granice za penzionisanje. Mjera koja je trebalo da stabilizuje budžet sada je odložena, dok javne finansije nastavljaju da klize ka deficitu.
Slična slika viđa se i u drugim razvijenim ekonomijama. U Japanu, oba kandidata za premijersku funkciju zagovaraju povećanje javne potrošnje, uprkos ogromnom državnom dugu. U Velikoj Britaniji, pak, očekuje se značajno povećanje poreza kako bi se zatvorila budžetska rupa. Iznad svega lebdi američki deficit od šest procenata BDP-a, koji predsjednik Donald Tramp razmatra da dodatno poveća novim smanjenjem poreza.
Pitanje koje dominira među ekonomistima glasi. koliko dugo vlade mogu živjeti iznad svojih mogućnosti? Javni dug razvijenih zemalja već je dostigao 110 odsto BDP-a nivo koji je zabilježen jedino nakon Napoleonovih ratova i Drugog svjetskog rata. Prema analizama The Economista, političarima je sve teže da obuzdaju rast budžetskih obaveza. Rastući troškovi kamata na javni dug, veća ulaganja u odbranu i starenje stanovništva koje zahtijeva više novca za penzije, zdravstvo i socijalne programe, dodatno pritišću budžete. Istovremeno, povećanje poreza postaje politički neodrživo. Evropa već ima najviše poreske stopame u svijetu, dok bi u SAD svako ozbiljnije povećanje gotovo sigurno značilo izborni poraz.
U modernoj istoriji samo je Kanada, tokom 1990-ih, uspjela da znatno smanji javni dug mjerama štednje i smanjenjem potrošnje. Tada su tehnokratske vlade imale snažan autoritet i dugoročne vizije. Danas, u eri populizma i kratkih političkih ciklusa, takav uspjeh djeluje gotovo nemoguć.
Neki se nadaju da će rast produktivnosti, koji bi mogla da podstakne vještačka inteligencija, pomoći državama da izbjegnu teške rezove. Međutim, ekonomisti upozoravaju da je to nerealno očekivanje. Tehnološke inovacije mogu povećati efikasnost u pojedinim sektorima, ali ne mijenjaju osnovnu strukturu javne potrošnje, troškove starenja, zaduženosti i globalne bezbjednosti.
Ako istorija išta uči, države iz dužničkih kriza najčešće izlaze kombinacijom inflacije, kontrole kamata i preraspodjele bogatstva. Nakon Drugog svjetskog rata, upravo takva strategija omogućila je oporavak mnogih ekonomija. Danas, suočene sa rastućim troškovima i političkom nesposobnošću da sprovedu reforme, vlade bi mogle ponovo pribječi za sličnim rješenjem, bolnim, ali neizbježnim.
Bogati svijet se nalazi u fiskalnom vrtlogu iz kojeg nema brzog izlaza. Kombinacija političke krhkosti, demografskih pritisaka i rastućih kamata stvara eksplozivnu mješavinu. Ono što je nekada izgledalo kao izuzetak, danas postaje pravilo, dug je novi standard, a balans daleka prošlost.
ETOportal / mr Vojislav Marković