Da gradiš ili ne gradiš, to je pitanje koje sada odzvanja iz svake ulice Zete, iz svake kafane, pa čak i iz svake krivine kod Morače. Nije to više samo pitanje kanalizacije i cijevi, to je nacionalna tragedija u tri čina, sa lokacijama koje se mijenjaju češće nego raspored lokalnih svirki.
Prije par godina dođoše pare iz EU- svjetlo na kraju tunela za ekološku obnovu, piše u svim proglasima. Pa, dobro, rekosmo, evo nas na pragu velike državne investicije. Ali tu počinje komedija, izvođača – nema; ugovora – nema; izvještaja o konsultacijama – nema. A dr Igi? Igi je, kako kaže Milanče sa jeleče, potrošio preko 13 miliona evra na konsultacije. Gdje je potrošio, sa kim se konsultovao i šta je dobio za taj novac, to je sad misterija vrijedana boljeg trilera nego što je ovaj naš kolektor, reče Milanče.
Dok narod kuka i motikom se sprema, u zvaničnim kabinetima se šapće o novim lokacijama. „Hoćemo li u Botun? Ne, bolje bi bilo tamo.“ „A šta ako ne? Ima li rezervni plan?“ – pitaju se oni što potpisuju papire. Ali rezervne lokacije ne postoje. Sve se svela na klasičnu domaću logiku, nema mjesta, stavićemo dozvolu tamo gdje ne bi trebalo, pa nek’ pliva ko preživi.
Sjetite se malog kolektora na Morači, kod Krivog mosta. Kad radi, ošećaq se cijela Podgorica. To nije samo mirišljava pozivnica za skeptike, to je praktična lekcija iz održavanja, ako nešto radi ili se ošeća , to znači da neko nije radio svoj posao dobro godinama. Sad nam prodaju novu priču „Ovaj put će sve biti drugačije.“ Narod šapuće: „Drugo pivo, ista priča.“
Referendum u Zeti? Pa naravno, građani će reći svoje. Digla se kuka i motika „ili mi ili postrojenje“, kažu. A onda stigne pravna realnost, ako narod kaže „ne“, državni prostorni plan ima jaču težinu nego volja sela. Referendum ima moralnu snagu, političku buku i emotivnu snagu, ali da li može zaustaviti mašinu koja već ima blagoslov većih planova? To ostaje da se vidi. I dok se vidi, mi se smijemo, jer šta drugo možemo?
E sad, dozvola za Botun. Zamislite birokratu kako objašnjava mještanima: „Vidite, kolektor je potreban za budućnost, za ekologiju, za sve nas.“ A mještani odgovaraju: „Ako je tako potrebna budućnost, objasni nam zašto prethodna zaudara?“ Nije čudo što se u kafanama pišu soneti u Šekspirovom stilu: „To build, or not to build – that is the question, but first pass the rakija.“
Ima i humora, naravno. Kafanski komitet drži sastanke sa čašom rakije i minutom tišine za svaki izgubljeni izvještaj. Jedan stariji mještanin već je napisao sonet o pumpama koje škripe kao orkestar na probi.
Ironija je svuda: EU novac dođe da riješi problem, ali ne riješi ga, jer administracija, konsultacije i nejasni ugovori jedu pare brže nego crnogorska zima drva. I tu je najveći cinizam: investicija koja treba da čisti, dođe sa mirisom nečistog. Ako kolektor ne bude radio kako treba, ko će se opet smijati? Hoće li to biti oni koji su digli ruke, ili oni koji su uložili pare u „konsultacije bez izvještaja“?
A politika? Pa politika igra svoju ulogu kao uvijek: obećanja, konferencije za novinare, fotografije pored ugrađenih česmi koje još nisu montirane. Pred lokalne izbore, kolektor će biti tema kao mandolina u kafani, svi sviraju, ali malo ko zna akorde.
Kako završiti ovu našu malu tragediju-komediju? Možda ovako: da li je kolektor „to be“ ili „not to be“ – o tome će odlučiti glasovi, papiri i možda i sudovi. Ali jedno je sigurno: dok se papiri prevrću i dozvole potpisuju, narod će nastaviti da pravi humor od svega, jer smijeh je besplatan, a rijetko šta je besplatnije od crnogorske administrativne improvizacije.
Dakle, Botun – biti ili ne biti? Budi, ako moraš. Ali ponesi masku za nos, jer ako opet naiđe onaj miris, najmanje što možeš uraditi jeste da se nasmiješ i kažeš: „Bravo majstori Bravo” opet smo dobili predstavu.“
ETOportal/Nataša Goleš