Fudbalski klub Budućnost završio je još jedno poglavlje u sezoni koja će se pamtiti kao najturbulentnija i najneuspješnija u novijoj istoriji kluba. Nakon najgore polusezone ikada, Uprava je prihvatila sporazumni raskid ugovora sa Dejanom Vukićevićem, četvrtim trenerom smijenjenim od početka takmičarske godine. Ono što je nekada bio simbol stabilnosti i sportskog autoriteta, danas je klub u kojem se treneri mijenjaju gotovo rutinski – bez jasnog plana i dugoročne vizije.
Vukićević, najtrofejniji trener u istoriji crnogorskog fudbala, nije uspio da izvuče ekipu iz rezultatske krize. Budućnost je jesenji dio sezone završila na sedmom mjestu sa svega 25 bodova i četiri uzastopna poraza, što predstavlja najlošiji učinak aktuelnog šampiona u istoriji kluba. Za rezultate je, bez dileme, odgovornost i na stručnom štabu, ali je pitanje koliko je realno očekivati čudo u ambijentu u kojem ništa drugo ne funkcioniše.
Era Dejana Vukićevića trajala je svega tri mjeseca – premalo da se sprovede ozbiljan rez, a dovoljno da još jednom postane jasno da Budućnost probleme ne rješava suštinski, već kozmetički. I prije njega, istu sudbinu doživjeli su Ivan Brnović, Nenad Lalatović i Ivan Delić. Jedini zajednički imenitelj svih smjena jeste – da niko osim trenera ne snosi posljedice.
Sam Vukićević je, neposredno pred posljednji meč u polusezoni, jasno poručio da je radio isključivo u interesu kluba, a ne lične promocije, te da se ne bori za klupu, već za projekat. Međutim, kako je i sam naveo, nakon poraza u Petrovcu „počeli su da duvaju neki drugi vjetrovi“, a podrška Upravnog odbora je nestala gotovo preko noći.
Problem Budućnosti odavno nije samo na terenu. Klub je bez jasne strategije, bez stabilne sportske politike i sa sve izraženijim uplivom faktora koji nemaju veze sa fudbalom. Umjesto sistema, vlada haos. Umjesto autoriteta, improvizacija. Umjesto ozbiljnog sportskog kolektiva, Budućnost sve češće liči na loš rijaliti program.
Posebno je simptomatično što su i navijači otvoreno protiv aktuelne uprave, iako su formalno njeni predstavnici. Taj apsurd najbolje oslikava dubinu krize u kojoj se klub nalazi. Najtrofejniji crnogorski klub postao je predmet podsmijeha, a nekadašnji standardi svedeni su na borbu za puko preživljavanje.
Ako se hitno ne desi suštinski zaokret, Budućnost će biti bliža borbi za opstanak nego povratku na vrh crnogorskog fudbala. Ovakva Budućnost ne koristi nikome – ni klubu, ni gradu, ni crnogorskom sportu u cjelini. A kada i najvjerniji navijači počnu da okreću leđa, biće jasno da je dno zaista dotaknuto.
Treneri su potrošni. Problemi ostaju. I dok se oni ne adresiraju tamo gdje zaista nastaju, smjene na klupi biće samo privid promjena u klubu koji je izgubio kompas.
ETOportal/Sportska redakcija