“Eto, opet su prošli izbori! Drugi put ove godine, građani su izlazili na birališta sa istom idejom – da odluče ko će voditi Budvu u naredne četiri godine. I, naravno, opet ništa. U istom trenutku, svi su slavili. Da, dobro ste čuli – svi. Svi su ‘pobjednici’, toliko su svi bili srećni, toliko su se smijali, da smo mogli da prepoznamo čak i da su neki konačno stavili plombu na šesticu, iako niko nije osvojio dovoljno glasova da može da formira vlast.
Dok su političari, ti neumorni ‘vladari postizbornog svijeta’, proglašavali pobjede, istovremeno su se vraćali u svoje ‘pobedničke’ fotelje, koje je narod toliko dugo čekao. Zamišljeni, sa osmijehom od uva do uva, kako to samo oni znaju, izgovarali su fraze o ‘novoj budućnosti’, ‘pobedničkom timu’ i ‘progresivnom razvoju’, sve dok im, naravno, nije bilo jasno da je izborni rezultat još jedan korak unazad.
A šta je sa građanima? E, pa građani su kao i obično vjerovai, da će nešto da se promijeni. Da će ovo biti godina kada će svi problemi nestati. Da će, konačno, komunalne službe postati onaj čudotvorac koji će, kao u bajkama, sve popraviti i učiniti život boljim. Da će ulica prestati da liči na rijeku, da će igrališta biti puna djece koja se igraju na novim spravama, a ne na starim, dotrajalim klupama koje služe kao najopasnija ‘ljuljaška’.
Ali, eto, ponovo je sve ostalo isto. Pa se onda pitamo – šta ćemo sada? Hoće li u sledeće četiri godine biti još novih izbora? I, što je još važnije – ko to sve plaća? Jer, budimo realni, ko drugi ako ne oni isti ‘pobjednici’ koji će ponovo slaviti, a stvarni trošak plaćati mi – obični građani.
Od dopisnika iz Budve