Prije tačno 34 godine Crna Gora se sama sebi zaklela na ljubav i vjernost prirodi, proglasivši se ekološkom državom. Bila je to istorijska odluka, pionirska u svijetu, vizionarska u regionu. Danas, tri i po decenije kasnije, kad otvorite prozor u Podgorici i udahnete „ekološki“ zrak pun PM čestica, kad se prošetate obalom rijeke Zete i vidite frižider ili madrac kako pluta nizvodno, shvatite da smo možda postali pioniri, ali u disciplini „kako zakleti se u nešto, pa ga planski i sistematski sahranjivati“.
Na papiru, Crna Gora je biser. More, planine, rijeke, ptice, medvjedi. U stvarnosti, više ličimo na tipski katalog svih načina na koje možete uništiti sopstveni ekološki identitet. Od divljih deponija koje niču brže nego soliteri, do rijeka koje služe kao protočni kontejneri. Lim i Morača već odavno nose više plastike nego ribe, ali to nije problem jer – hej – mi smo „ekološka država“.
Reciklaža? Evropska unija već godinama mjeri standarde, a mi još uvijek sortiran otpad trpamo u isti kamion. Zakon o upravljanju otpadom postoji, a primjena zakona je na nivou „papir sve trpi“. Inspektori hvataju prekršaje, pišu kazne, ali sve liči na predstavu: glavni glumci su nesavjesni investitori, dok publika i građani sjede u oblaku smoga i pitju se ko je zapravo redatelj.
Zaštićena područja? U Platamunima se gradi kao da su rezervat betona, a park prirode Rijeka Tara liči više na divlju gradnju nego na prirodni biser. Kad bi ptice znale da čitaju urbanističke planove, vjerovatno bi odavno emigrirale. Ulcinjska solana, jedno od najvažnijih staništa ptica u Evropi, već godinama je predmet političkog nadmudrivanja i privatnih interesa, pa je možda najprecizniji opis, solana kao metafora: so na ranu ekologije.
A „razvojni projekti“? O, tu tek blistamo. Kad nijesmo zauzeti uništavanjem mora zbog šlepera cementa, spremamo hidroelektranu u Komarnici, jednom od posljednjih netaknutih kanjona Evrope. Jer šta će nam rijeka da teče slobodno, kad može da se ukroti u betonski kalup i napravi još jedan spomenik neutaživoj pohlepi? Velika plaža kod Ulcinja, prirodni dragulj dugačak 12 kilometara, sada se nudi na tacni investitorima kao da je riječ o ledini pored magistrale.
Ironija je da, uprkos svemu, vlasti i dalje vole da se kite titulom ekološke države, kao da je to orden koji ne može da zahrđa. U stvarnosti, taj orden je odavno prekriven slojem smoga, plastike i korupcije. Deklaracija o ekološkoj Crnoj Gori sve više zvuči kao vic: proglašena je kao obećanje budućim generacijama, a pretvorena u paravan iza kojeg se krije beskrupulozna gradnja, divlje deponije i kratkoročni profiti.
Možda je najveća ironija što građani i dalje vole da ponavljaju taj ponosni slogan, dok istovremeno pale loženice na ugalj i bacaju šut u rijeku. Mi smo, izgleda, kolektivno odlučili da ekologiju shvatimo kao etiketu za flašu vina: dobro zvuči, ali nema veze sa sadržajem.
Trideset i četiri godine kasnije, naša ekološka država podsjeća na poklon koji ste lijepo upakovali, a unutra zaboravili da stavite išta osim vazduha. Samo što nam je i taj vazduh, ruku na srce, sve teže udisati.
ETOportal/Nataša Goleš