Kada vam država saopšti da ne povećava poreze, već uvodi „fer sistem“, znajte da je trenutak da se uhvatite za novčanik, i to ne zato što će ga neko uzeti, već zato što ćete ga uskoro gledati praznog. Ta formulacija, umotana u terminološki celofan modernog upravljanja, zapravo predstavlja jednu od najsuptilnijih političkih laži našeg vremena: laž koja nije izrečena da bi bila vjerovana, već da bi bila dovoljno apstraktna da niko nema snage da je dovede u pitanje.
Jer, ko može biti protiv fer sistema? To je poput zaklinjanja u demokratiju, mir, ili stabilnost, riječi koje zvuče lijepo dok ih ne prevedete u praksu. A u praksi, „fer“ znači da će oni koji su do sada plaćali, plaćati više, dok će oni koji su znali kako da ne plaćaju, sada plaćati još manje, uz institucionalno odobrenje.
Porezi se, naravno, ne zovu više tako. Rijetko ćete čuti riječ koja podsjeća na obavezu. Danas se sve svodi na „doprinos“, „naknadu“, „stimulus“ ili „regulativno usklađivanje“. Kada poskupite gorivo, to nije akciza, već „zeleni prelaz“. Kad podignete PDV, to je „fiskalna adaptacija radi odgovornog upravljanja prihodima“. Kad se uvede novi namet, on se zove „povezivanje sistema i servisa za digitalnu inkluziju građana“. I, naravno, sve to se čini da bi se – pogodili ste, postigla pravda.
Ekonomisti često kažu da je porez jedan od rijetkih mehanizama preko kojih država može da utiče na preraspodjelu bogatstva. To jeste tačno, ali se kod nas preraspodjela redovno vrši u pogrešnom smjeru: od onih koji imaju malo, ka onima koji imaju dovoljno. I nikad obrnuto. Jer u ovoj bajci, bogati ne plaćaju više, oni su pametniji, brži, bolje savjetovani. Dok običan građanin, uhvaćen u kandže fiskalnog patriotizma, plaća svoj dio bez puno pitanja, često ne znajući ni zašto.
Istovremeno, politička elita koristi jezik koji podsjeća na seminarski rad sa lošeg fakulteta javne uprave. Kada se porezi povećaju, ne govori se o procentima, već o „harmonizaciji fiskalnih kapaciteta“. Kada se subvencije daju privatnim firmama u vlasništvu bliskih kumova, to se naziva „strateškim partnerstvom“. I sve je to, naravno, zakonski uređeno. Jer šta vrijedi zakon, ako se ne može ispeglati da bude na strani moćnijeg?
Naučno gledano, to je učitavanje značenja u prazne formulacije, praksa poznata iz korporativnog žargona, gdje ništa ne znači ništa dok se ne napiše na PowerPoint slajdu. U političkom kontekstu, to služi da bi se zamaglila jednostavna činjenica: neko mora da plati ceh. A taj neko je, kao i uvijek, onaj koji nema resurse da se iz sistema izmakne.
U toj igri „fer poreza“, niko vam više ne daje poreznu stopu, već narativ. A u narativima se ne broji, već vjeruje. I tu počinje problem. Jer kad fiskalna politika postane pitanje vjere, a ne matematike, kraj se lako prepozna: građanin vjeruje da je dužan, država vjeruje da je darežljiva, a stvarnost vjeruje u inflaciju.
Na kraju, kad vam sledeći put saopšte da vam država nije ništa uzela, nego vas je uključila u fer sistem, sjetite se da su vas možda uključili, ali bez prethodnog pitanja. I da to „fer“ možda znači samo jedno: ravnomjerno vas gule, ali sa jednakim osmijehom za sve.
ETOportal/Nataša Goleš