U velikoj književnoj porodici nekadašnje Jugoslavije bilo je imena koja su se čitala s pažnjom, poštovanjem i tišinom. Pisci čije su knjige bile po bibliotekama, školskim policama i noćnim stočićima, danas su često prepušteni prašini i zaboravu. Vrijeme, politika, nove tržišne sile i gubitak zajedničkog kulturnog prostora potisnuli su mnoge glasove koji su zaslužili da ostanu u čitaocima, a ne u fusnotama.
Ko se danas sjeća Oskara Daviča? Jednog od najslobodnijih pjesničkih duhova srpske avangarde. Ili Meše Selimovića prije nego što je postao simbol jedne ideološke borbe, njegova djela mimo „Derviša“ ostala su nečitana. Milka Žicina, Risto Ratković, Ivan V. Lalić, Mihailo Lalić, Branko Ćopić, velika imena, duboka pera, a danas tek povremeno pomenuta u akademskim krugovima ili u nekim nostalgičnim razgovorima.
Crna Gora je imala svoje literarne tišine koje vrijedi ponovo otvoriti. Ko još danas čita Ćamila Sijarića, pisca boje i jezika Sandžaka, koji je znao pripovijedati kao da izgovara narodnu pjesmu? Rista Ratkovića, pjesnika modernizma, čija je poezija istovremeno i tjeskobna i lijepa? Ili Radovana Zogovića, čiji je književni glas godinama bio sputavan zbog političkih okolnosti, iako je ostavio trag među najdubljima?
Ne treba zaboraviti ni žene književnosti, poput Desanke Maksimović, čije se pjesme danas citiraju samo na Dan zaljubljenih, a zaboravlja se njen književni, moralni i istorijski značaj. Ili, recimo, Ljubicu Ostojić iz Sarajeva, tihu majstoricu proze i drame.
Mnogi od njih nisu izgubili vrijednost, već pažnju. Njihove knjige nijesu postale slabije, samo su gurnute iza blještavila onih koji se danas bolje „prodaju“. A možda je vrijeme da se vratimo pisanoj riječi koja ne traži lajkove, već čitaoca koji je spreman da se zaustavi, otvori, pročita, i osjeti.
Jer ako zaboravimo svoje pisce, zaboravićemo i sebe.
ETOportal/Nataša Goleš