Nekada je jesen u našim domovima imala miris pečenih paprika, ukuvanog paradajza i šljiva koje se pretvaraju u pekmez. Bilo je to vrijeme kada su špajzi bili puni raznih đakonija, a spremanje zimnice bio je ritual koji je spajao porodicu i davao osjećaj sigurnosti za predstojeću zimu.
Danas, međutim, pred istim tim pitanjem, hoćemo li ove godine praviti zimnicu, stoji realnost u kojoj računica postaje neumoljiva. Da bi se pripremilo ono što su naše bake nekada radile gotovo prirodno,od ajvara, salata i turšije do džemova i slatkog, potrebno je izdvojiti i do hiljadu eura. Kada se na cijene povrća i voća doda struja, šećer, ulje, so i sve ono što ulazi u proces, jasno je da zimnica postaje luksuz, a ne tradicija. A u tu sumu nijesmo ni uračunali rad, sate provedene u guljenju, sjeckanju, miješanju i zatvaranju tegli.
Želja, naravno, postoji. Mnogi bi rado obnovili miris domaće zimnice i vratili osjećaj topline koji ona donosi. Ali modernizacija života, u ovom slučaju, nije došla iz želje za promjenom već kao nametnuta stvarnost: brži ritam, sve skuplja pijaca i sve prazniji novčanici. Tako je zimnica, koja je nekada bila znak reda i blagostanja u kući, postala skoro pa nedostižna, luksuz koji se mjeri cifrom kojom se može pokriti mjesečni budžet jedne prosječne porodice.
Ostaje nam, dakle, da nostalgiju zamijenimo realnošću: tradicija je potisnuta, a „špajz do plafona“ ostaje samo uspomena. Jer nije da nećemo, nego jednostavno, nema se. I to je možda najtužniji odgovor na pitanje: hoćemo li ove godine praviti zimnicu?
ETOportaNataša Goleš