U svijetu koji se mijenja brže nego ikada, osnovne vrijednosti kao što su opstanak i dobrobit ljudi postale su podložne preispitivanju. Nažalost, dok je hrana, za većinu, nužna za preživljavanje, za neke je postala prilika za enormne profite. Istina je da u trenutnom globalnom sistemu proizvodnje hrane, prodaja hrane nije više samo čin zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba. Ona je postala industrija u kojoj brojni veliki igrači grabe ogromne profite, dok milioni ljudi širom svijeta i dalje nemaju pristup zdravoj i dovoljnoj hrani. Ovaj nesklad u distribuciji resursa nije slučajan, niti je rezultat slučajnosti tržišta – to je rezultat politika koje dopuštaju da mali broj izabranih postane još bogatiji, dok su osnovne ljudske potrebe stavljene na drugo mesto.
Kada se govori o hrani, često se koristi termin „tržište“, no pravi smisao tog pojma mora biti dublji. Tržište hrane, zapravo, više nije tržište u klasičnom smislu riječi, jer ono više ne funkcioniše prema zakonima ponude i potražnje, barem ne u svom tradicionalnom obliku. U stvarnosti, sektor proizvodnje hrane postao je poligon za monopolizaciju, prekomjernu komercijalizaciju i koncentraciju bogatstva. Gigantske korporacije koje dominiraju globalnim lancima snabdijevanja hranom (od farmi do supermarketa) nemaju samo ekonomske interese – one utiču na politiku, zakonodavstvo,kreditnu politiku pa čak i na strategije razvoja siromašnih zemalja, često na štetu samih potrošača.
U Crnoj Gori, situacija nije mnogo drugačija. Kako se ekonomija zasniva na subvencijama i direktnim uticajima politike na poljoprivrednu proizvodnju, često dolazi do paradoksa: dok mali proizvođači hrane bore se za opstanak, veliki trgovci i preprodavci, često uz pomoć državnih podsticaja, bilježe rekordne profite. Država, umjesto da koristi svoj politički i ekonomski potencijal da podrži domaće poljoprivrednike i zaštiti osnovne interese građana, često izgleda kao da podržava interese kompanije, koje upravljaju tržištem hrane i kontrolišu ključne grane proizvodnje.
Ovaj sistem omogućava da se profit sa hrane sve više koncentriše u rukama nekoliko velikih igrača. Raspodjela resursa postaje nejednaka, a oni koji se bave proizvodnjom hrane često bivaju dovedeni do ruba egzistencije, dok se na drugoj strani bogate oni koji u stvari samo omogućavaju tokove novca, a ne prave stvarnu vrijednost. Ovaj proces nije samo ekonomski – on je i politički. Kroz subvencije, poreske olakšice, ali i kroz netransparentne javne nabavke, država često omogućava da profit bude glavni motiv, a ne prava briga za ljude i njihov opstanak.
Važno je razumjeti da je hrana osnovna ljudska potreba, a ne luksuzni proizvod. Činjenica da je ona postala dio ekonomskog sistema u kojem se gleda isključivo na profit stavlja čitavo društvo u opasnost. Dok ljudi širom svijeta i dalje umiru od gladi ili nedostatka odgovarajuće hrane, neki od najbogatijih ljudi na svijetu i dalje gomilaju bogatstva. To je ne samo moralni problem, već i politički i društveni.
Kada bismo hranu posmatrali kao resurs koji je ključan za opstanak čovečanstva, a ne kao robu koja se kupuje i prodaje samo radi sticanja bogatstva, mnoge politike koje danas pratimo bile bi potpuno drugačije. U tom kontekstu, potrebna nam je nova paradigma – ona koja razdvaja opstanak ljudi od profitnih interesa velikih kompanija. Države moraju da prepoznaju svoju odgovornost u zaštiti onoga što je najvažnije: prava ljudi da imaju pristup hrani, a ne samo profitne interese.
Ne govorimo ovdje o borbi protiv tržišta, već o borbi za pravedniji, održiviji sistem u kojem je hrana garant opstanaka, a ne sredstvo za ostvarivanje još većih profita. Ako se nastavimo ponašati kao da hrana i dalje služi samo tržištu, umjesto da služi opstanaku čovečanstva, rizikujemo da još više ljudi ostane bez nje. Na kraju, dok se svijet oko nas mijenja, možda je vrijeme da se zapitamo – kako želimo da se mijenjamo i mi.
Autor: Nataša Goleš