Miris trešanja ranije je bio znak da dolazi ono najljepše doba, kraj škole, početak ljeta, prve ljubavi, bezbrižnost pod sjenkom stare trešnje u dvorištu. Danas, taj isti miris, na podgoričkoj pijaci, za mnoge penzionere znači samo jedno, prolaznost.
Cijena ranih trešanja u maju dostizala je nevjerovatnih 12 eura za kilogram. Nedugo zatim pala je na deset. Danas je „na akciji“, sedam eura. Pa opet, za nekoga ko prima prosječnu crnogorsku penziju od oko 450 eura, sedam eura nije samo „malo preskupo“. To je cijena dva kilograma mesa koje se kupuje jednom sedmično, pilećih krilaca, svinjskih nogica, ili onog što se uhvati u kasne sate kada se zatvaraju hladnjače u marketima.
Zato oni koji su jednom, u prošlim vremenima, brali trešnje iz sopstvenog dvorišta, danas samo prođu pored tezge. Zastanu, pogledaju, možda se osmjehnu prodavačici, udahnu miris i… nastave dalje. Bez kese u rukama, bez kilograma, bez ukusa. Ostaje im miris. I sjećanja.
Jedna baka je prošaputala prodavaču:„Neka sine, gledam ih samo… kad sam bila mlada, imali sam tri stabla u dvorištu. Znala su kradom doći komšijska đeca i ubrati prve zrele trešnje , pa bjež’ na biciklu. Sad… samo prođem.“
Nijesu trešnje više ono što su bile. Ili jesu, ali nije isti svijet oko njih. Ekonomija koja se svakodnevno pogoršava za stare ljude, inflacija koja im jede dostojanstvo, čini da voćka koju su nekad nosili u korpama kao poklon komšijama, danas postaje luksuz na koji se gleda izdaleka. U tišini.
A šta je sedam eura? Za one koji ne znaju kako je brojati svaki cent prije odlaska u prodavnicu, možda ništa. Za penzionera koji izračunava da li će mu ostati za lijekove do kraja mjeseca, to je preskupo sjećanje na mladost.
Trešnja je, nekada, bila simbol domaćinstva, ljeta i slatkoće života. Danas je, za mnoge starije ljude, simbol tuge zbog onog što je izgubljeno, i što više nije dostupno.
Dok država govori o ekonomskom napretku, dok se iz kabineta šalju optimistična saopštenja, hiljade penzionera u Crnoj Gori, svakog dana, tiho prođu pored te korpe. Miris ih podsjeti na nešto lijepo, a cijena ih vrati u realnost, da su potrošeni, da su zaboravljeni, da su svedeni na broj na penzionom listiću i na tihu, skromnu borbu za dostojanstvo.
Kad zamirišu tešnje, zamiriše mladost, sreća, i ono što su ljudi nekad zvali normalnim životom. Danas miris ne ide uz ukus , samo uz pogled i tugu.
Kad zamirišu tešnje,
u srcu nešto zadrhti tiho,
kao da mladost izdaleka maše,
a džep u njedrima – prazan, nijemo ćuti.
ETOportal / mr Vojislav Marković