U Crnoj Gori, kao i u mnogim drugim zemljama, sport je neprocjenjiv alat za razvoj djece, fizički, mentalno i socijalno. Ali šta se dešava kada oni koji bi trebalo da budu vodiči i uzori, treneri zloupotrebljavaju svoju poziciju moći i autoriteta? Kada umjesto podrške, djeca dobijaju vrijeđanje, favorizovanje određenih roditelja, selekciju zasnovanu na privatnim interesima i grub vokabular? Odgovor je: trajna trauma koja može pratiti dijete čitav život.
U mnogim klubovima selekcija za prvi tim nije zasnovana na talentu i trudu, već na imenu djeteta, statusu roditelja ili njihovoj finansijskoj moći. Treneri često favorizuju svoju djecu ili potomke članova upravnog odbora, dok vrijedni i talentovani mladi sportisti ostaju u sjeni. Promovisanje djece od strane trenera kod drugih selektora ili favorizovanje “sponzorskih” igrača dovodi do nepotizma koji djeci šalje jasnu poruku: trud i rad nijesu dovoljni.
Psihološki efekti ovakvog tretmana su duboki. Djeca koja su javno ponižavana gube samopouzdanje, prestaju vjerovati u svoje sposobnosti i često napuštaju sport koji su voljela. I oni koji ostanu bore se sa osjećajem nepravde, frustracijom i bespomoćnošću. Umjesto da sport razvija karakter i upornost, postaje izvor stresa i unutrašnjih blokada
Roditelji mjesečno plaćaju članarine koje su višestruko veće od zakonskog maksimuma, očekujući kvalitetnu obuku i sigurnu pedagošku atmosferu. Umjesto toga, često svjedoče verbalnom nasilju trenera i favorizovanju djece moćnih ili poznatih roditelja. Djeca su pretvorena u instrument za ostvarivanje ličnih interesa trenera, umjesto da se njihov talenat razvija u sigurnom i podsticajnom okruženju.
Ovdje nije riječ samo o rezultatima na terenu. Rezultati su prolazni, ali karakter i samopouzdanje su trajni. Treneri koji zanemaruju pedagoški pristup, koji ne prepoznaju individualne potrebe svakog djeteta, zanemaruju temeljni cilj sporta: razvijanje zdrave, samopouzdane i odgovorne ljudske ličnosti. Djeca nisu samo brže trčeći ili jače bacajući instrumenti za merenje uspjeha, ona su individue koje kroz sport uče disciplinu, timski rad i samopoštovanje.
Rješenje nije jednostavno, ali je moguće. Ključ je u edukaciji i kontrolama. Treneri koji rade sa djecom moraju proći obaveznu edukaciju iz oblasti pedagoške psihologije, komunikacije i razvoja djece. Mora postojati jasan sistem nadzora i evaluacije njihovog rada, kako bi se spriječilo favorizovanje i neprimjereno ponašanje. Klubovi i sportske federacije moraju razviti standarde za rad sa najosjetljivijom populacijom – djecom. Treneri koji znaju, razumije da njihov zadatak nije samo da proizvodi pobjednike, već da gradi ličnosti, ulaže u budućnost ne samo sporta, već i društva.
Na kraju, pitanje koje svaki trener treba da postavi sebi glasi: Da li treniram samo za rezultate ili treniram da oblikujem ljude koji će jednog dana biti sposobni da pobjede u životu? Dok ne dođe do odgovornog pristupa i poštovanja dječjih prava u sportu, mnogi talenti će ostati neprepoznati, a neka djeca, možda, izgubiti ljubav prema sportu koju su nosila od prvog dana.
NVO „Dječiji Savez Crne Gore“