Čovječanstvo se suočava s ozbiljnim problemom upravljanja otpadom, ne samo na Zemlji, već i u svemiru. Nakon što smo planetu zatrpali milionima tona raznog smeća, svoj „trag” ostavili smo i iznad nje. Svemirski otpad danas predstavlja prijetnju budućim istraživanjima i upotrebi svemira, jer ugrožava satelite, letjelice i svemirske stanice. Komadi otpada kreću se ogromnim brzinama i često zahtijevaju složene manevre kako bi se izbjegli sudari.
Prema riječima predsjednika Astronomskog društva Orion, Muhameda Muminovića, svemirski otpad čine neaktivni sateliti, dijelovi raketa i fragmenti nastali dezintegracijom starih letjelica. Trenutno se oko Zemlje kreće više od 18.000 vještačkih objekata, od čega je svega oko 1.400 funkcionalnih satelita. Problem se dodatno uvećava novim komercijalnim lansiranjima – samo SpaceX planira poslati 12.000 satelita do sredine 2026. godine, uz mogućnost proširenja na čak 42.000.
Šta je Keslerov sindrom?
Stručnjaci upozoravaju na Keslerov sindrom, scenarij u kojem povećan broj objekata u orbiti dovodi do lančanih sudara, stvarajući sve više fragmenata otpada. To rezultira situacijom u kojoj postaje gotovo nemoguće sigurno koristiti orbitu, jer bi svaki novi sudar generisao dodatni otpad, što bi moglo ugroziti čitavu infrastrukturu u svemiru.
Ako se dostigne ta kritična tačka, orbitu više ne bismo mogli koristiti decenijama, što bi značajno uticalo na komunikacije, navigaciju, meteorologiju, pa čak i nacionalnu bezbjednost.
Brzine koje uništavaju
Veći objekti se mogu pratiti, ali problemi su fragmenti – njih ima na stotine miliona. Kreću se brzinama i do 10.000 kilometara u sekundi. Čak i komad veličine klikera na toj brzini može uništiti satelit ili probiti svemirsku stanicu.
Svemir postaje „pretrpan“
Više od 60 zemalja danas ima satelite različite namjene – od vojnih i meteoroloških do naučnih. Kako putanje satelita vremenom mijenjaju stabilnost, svaka potencijalna kolizija znači dodatno generisanje otpada, što ubrzava približavanje Keslerovom sindromu.
Moguća rješenja
Iako mnogi sateliti nakon misije sagorijevaju u atmosferi, broj lansiranih objekata nadmašuje mogućnosti prirodnog čišćenja orbite. Predloženo je nekoliko tehnologija:
🔹 upotreba lasera za uništavanje mikro-otpada
🔹 hvatanje otpada mrežama (testirano u Japanu, bez rezultata)
🔹 sistemi za deorbitiranje satelita nakon misije
🔹 usmjeravanje otpada prema Suncu
🔹 razvoj reciklaže svemirskog otpada
Hitnost djelovanja
Trenutno je malo vjerovatno da će značajniji komadi otpada stići do Zemlje – većina izgori u atmosferi, dok oni veći obično završe u okeanima. Međutim, opasnost od sudara u orbiti je realna i raste iz dana u dan.
Ako se ne razviju efikasne strategije za upravljanje otpadom, svemir bi mogao postati neupotrebljiv za buduće generacije.
Napredak tehnologije donio nam je nove mogućnosti, ali i novu odgovornost. Svemir je postao još jedno područje koje možemo ili očuvati, ili uništiti. Keslerov sindrom nije naučna fikcija, već ozbiljno upozorenje da, ukoliko ne djelujemo na vrijeme, možemo izgubiti pristup orbitama koje danas smatramo osnovom modernog života.