Sreća djeteta nije rezultat luksuza, materijalnog obilja niti savršenog djetinjstva. Istinska i dugotrajna emocionalna stabilnost djeteta gradi se kroz svakodnevne, smislene odnose, toplinu porodičnog okruženja i pažljivo njegovanje unutrašnjih vrijednosti. Prema brojnim studijama iz oblasti dječje psihologije, upravo svakodnevne navike i emocionalna povezanost sa roditeljima igraju ključnu ulogu u formiranju srećne, sigurne i otporne ličnosti.
Kada djetetu omogućite da izrazi svoje mišljenje, šaljete mu poruku da je važno i da ima unutrašnju vrijednost. Razvoj emocionalne inteligencije počinje slušanjem. Istraživanja pokazuju da se djeca koja se osjećaju saslušano češće se razvijaju u odrasle osobe sa visokim stepenom samopouzdanja i sposobnošću za zdrave odnose.
Zadovoljstvo ne dolazi iz spektakularnih događaja, već iz svakodnevne prisutnosti i zahvalnosti. Kada roditelj izražava radost zbog jednostavnih stvari, kao što je šetnja, zajedničko kuvanje ili posmatranje prirode, dijete usvaja isti model ponašanja. Naučna istraživanja potvrđuju da osjećaj zahvalnosti kod djece vodi većem stepenu optimizma i životnog zadovoljstva.. Umjesto da slavite samo krajnji rezult, naglasite proces učenja, trud i uloženo vrijeme . Time kod djeteta razvijate tzv. growth mindset – mentalni sklop koji umjesto straha od greške podstiče želju za učenjem i razvojem. Djeca sa ovakvim pristupom lakše se nose sa izazovima i ne odustaju pred teškoćama.
. Kuća treba da bude sigurno mjesto za pokušaje i promašaje, bez osude. To razvija psihološku otpornost, što je jedan od ključnih faktora mentalnog zdravlja u odraslom dobu.
Empatija i društvena odgovornost ne uče se iz knjiga, već iz iskustava. Kada dijete vidi roditelja kako pomaže drugima ili i samo učestvuje u zajedničkim dobrim djelima, razvija duboko ukorijenjen osjećaj suosjećanja. Istraživanja pokazuju da djeca koja se uključuju u prosocijalna ponašanja imaju razvijenije socijalne vještine, veću emocionalnu stabilnost i osjećaj svrhe postajanja.
Igra, odmor i slobodno istraživanje su neophodni za zdrav razvoj mozga. Kada je djetetu oduzeta mogućnost da bude ono što jeste, da se igra, luta mislima i mašta, dolazi do emocionalne zasićenosti i stresa. Stručnjaci upozoravaju da prenatrpani rasporedi i stalna očekivanja mogu dovesti do anksioznosti i osjećaja neslobode kod djece.
Redovni, ljubavlju ispunjeni običaji, poput zajedničkih obroka, priča za laku noć ili zajedničkog obilježavanja praznika, pružaju djetetu emocionalnu sigurnost. To su iskustva koja ostaju doživotno urezana u emocionalnu memoriju i formiraju osnovu za kasnije osjećaje pripadnosti i samopouzdanja.
U trenucima tuge, frustracije ili straha, djetetu nije uvijek potrebna utjeha u riječima, već tiha podrška i osjećaj prihvaćenosti. Kroz takvo iskustvo ono uči da su sve emocije dozvoljene i prirodne, što doprinosi razvoju emocionalne pismenosti, sposobnosti da se prepoznaju, razumiju i na zdrav način izražavaju emocije.
Prema savremenim psihološkim modelima (kao što su teorija privrženosti Johna Bowlbyja, koncept emocionalne pismenosti Daniela Golemana, te modeli neuroplastičnosti kod djece), ključ zdravog vaspitanja nije“ savršen roditelj, već stalno prisutan roditelj“.
Roditelji koji djetetu pružaju stabilnost, ljubav i emocionalnu sigurnost , čak i uz greške, stvaraju osnovu za dugoročno srećno, funkcionalno i otporno ljudsko biće.
Budite tu uz svoje dijete, ne samo fizički, već i emocionalno. Slušajte, griješite zajedno, smijte se i učite. Ne tražite savršenstvo već tražite povezanost. Jer upravo u toj vezi počiva prava sreća.
ETOportal / mr Vojislav Marković