Prije samo nekoliko mjeseci Podgorica je slavila vijek postojanja Budućnosti. Trg Republike bio je ispunjen zvaničnicima, porodicama, navijačima, svečanostima dostojnim stogodišnjeg šampiona. Klub je tada bio simbol tradicije i ponosa, a slavljen kao državna i gradska institucija. Danas, međutim, Budućnost se nalazi u stanju koje više liči na kliničku komu nego na sportski trijumf.
Predsjednik kluba Boško Kovačević bez uvijanja je prizna da je Budućnost „očerupana“. U klupskoj kasi zatečeno je svega osam hiljada eura, cifra nedovoljna i za jedan mjesec ozbiljnog funkcionisanja. Dugovi rastu, budžet je nestao, a obaveze se gomilaju. Uprava i gradske strukture uporno govore o problemima, niko ne govori o odgovornosti. Ne postavlja se pitanje: ko je potrošio novac i na šta?
Novi trener Nenad Lalatović, doveden kao navodni spasitelj, izdržao je tek toliko da zaradi dvije plate koje, kako je sam rekao, nijesu bile ni isplaćene na vrijeme. Njegov učinak na terenu bio je poražavajući, jedna pobjeda u sedam utakmica. Ali ono što više zabrinjava jeste da se trener šampiona države više bavio reflektorima, agregatima i elementarnim uslovima rada, umjesto taktikom i ambicijama. Na kraju je tiho napuštio klub, bez ijednog zvaničnog saopštenja Budućnosti.
Umjesto stabilne strukture, Podgoricom vlada konfuzija. Sportski direktor Dejan Damjanović, zadužen za izbor novog trenera, sam je pred smjenom. Improvizacija i političke odluke zamijenile su sistem. Klub koji je trebalo da bude primer profesionalizma pretvoren je u pijacu kadrovskih trgovina.
U igri su imena novih trenera, Dejan Vukićević, Radoslav Batak, Nikola Drinčić, ali izbor će zavisiti od kompromisa, jer klub nema resurse za ozbiljna rješenja. Najvažniji projekat crnogorskog fudbala sve više liči na avanturistički eksperiment.
Budućnost nije samo fudbalski klub, ona je decenijama bila identitet Podgorice i ogledalo crnogorskog sporta. Danas, nažalost, više liči na politički plijen, podijeljen po partijskim kvotama, gdje se o sudbini šampiona odlučuje u kancelarijama, a ne na terenu.
Stogodišnji klub, koji je trebao da slavi budućnost, nalazi se na aparatima. Simptomi su jasni, finansijska nemoć, organizacioni haos, politička zavisnost, sportski sunovrat. Ali terapija ne postoji, jer niko ne želi da preuzme odgovornost.
Ako se uskoro ne postavi jasna dijagnoza i ne preduzmu radikalne mjere koje podrazumijevaju, profesionalizaciju uprave, potpunu finansijsku transparentnost i jasnu sportsku strategiju, pitanje je da li će Budućnost dočekati sljedeći jubilej kao šampion ili kao sjenka svoje slavne prošlosti.
ETOportal / Sportska redakcija