Nekad se ptice prepoznaju po pjevu. Danas — po boji perja. Nije ni važno čije je, samo da šljašti. A ti, ako si lud da još pjevaš iz srca i letiš svojim krilima, čeka te grana u sjenci, negdje iza reflektora.
Zamislite sokola. Sivog. Ogoljenog. Bez ijedne peruške na glavi. Tako je stajao naslov na koricama jedne knjige koju sam čitala davno, u neko doba kad se još vjerovalo da trud ima smisla, da poštenje ima boju, a da istina nije staromodna. Taj sivi soko nije imao čime da se diči — osim sobom. Nije imao ništa, osim svega.
Danas bi mu se smijali.
Jer danas leti onaj ko zna da otme. Ko zna da se zakiti, ne zbog ljepote, već zbog slike. Nije važno šta si radio, nego ko te je vidio. Ne broji se krv ispod noktiju, nego broj pregleda ispod objave. U ovoj eri brzih lajkova i sporih karaktera, najviše se cijeni sposobnost da budeš neko drugi, ali uvjerljivo.
U firmama, ideje se ne stvaraju — one se prisvajaju. „Timski rad“ često znači: ti misliš, oni prezentuju. Tvoji sati postaju njihovi bonusi. U politici, još bolje: ljudi se kunu u rezultate koje su naslijedili, a poriču propuste koje su sami napravili. Influenseri grickaju misli tuđih jezika i izbacuju ih nazad kao svoje – presoljeno i bez izvora.
I niko se ne stidi. Jer stid je ostao tamo gdje su ostale i stare knjige – zaklopljene i zaboravljene.
Ali negdje duboko, možda baš u nekom seoskom potkrovlju ili staroj fioci sa mirisom papira, sjedi taj sivi soko. Bez perja, bez sjaja, bez statusa. I ne jeca, ne kuka, ne upire prst. Samo ćuti. Jer zna da vrijedi više ogoljen, nego neko ko leti na krilima ukradenim iz tuđeg sna.
I možda neće nikad dobiti orden. Možda mu ime neće biti na plakatu. Ali kad svi paunovi otplešu svoje predstave i kad perje padne kao konfete, ostaje on. Gola istina. U očima. U koraku. U toj tihoj hrabrosti da bude svoj.
Zato, ako već moraš da nosiš perje — nek’ bude tvoje. I nek’ je raščupano, i nek’ nije moderno. Jer samo tako se leti bez straha da ćeš pasti kad neko puhne jače.
Autor; Piše između dvije kafe i tri realnosti. Vjeruje da riječima može da raskrinka ono što se ne da dokazati. Po zanimanju diplomirana — po osjećaju svojeglava. Ne voli paunove, ali poštuje svakog sivog sokola. Vjeruje da nije kasno da se bude iskren u svijetu koji sve manje zna šta bi sa istinom. Ne nosi titule, ni perje. Samo riječi. Ponekad sjetne, ponekad oštre, ali uvijek svoje. Piše da ne zaboravi – i da se ne zaboravi.