Jedna podgorička priča
Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni, i svaka sličnost sa stvarnim događajima je – slučajna. Mada, ko zna?
U Podgorici, vlast se mijenja, ali pravila ostaju ista, samo ih niko nikad nije pročitao. Nova garnitura u foteljama, a stara opravdanja u džepu:
„Znaš, to su oni prije nas… vladali su 30 godina, pa sad mi moramo da ispravljamo.“
Ispravljaju pet godina i ništa nisu ispravili, ali zato ponosno kažu: „Mi radimo punim kapacitetom!“
Ti, kumo, sjediš ispod klime na Starom aerodromu i čekaš poziv iz neke “komisije”, jer ti je reka đever da si na dobrom putu, samo još malo da se nešto pomjeri u sistem.
Na Zabjelu ti kažu da moraš biti uporna, a na Koniku da je sve stvar strpljenja, ako si čekala vodu i kanalizaciju dvadeset godina, možeš još dvije za posa.
U Momišiće ti kažu da je “prijava stigla, ali znaš kako ide”, dok u Tološima već skupljaju potpise, za šta, niko ne zna, ali potpisi su važni.
U Gornjoj Gorici svi znaju nekog “što zna nekog”, pa ako si fino popila kafu i nisi previše zapitkivala, možda te i pozovu, da ti opet ništa ne riješe. Preko Morače je mirnije, tamo se obećanja pakuju uz čaj od nane i uz onu rečenicu što ti uliva lažnu nadu:
„Samo da prođe sezona, sve će to leći na svoje.“
Jedan dan, neka kiša udarila, kad poruka” U 12h kabinet”
Kreneš ti, lijepo sređena, sa fasciklom pod rukom,kišobranom u drugoj ruci, pravo kod funkcionera, rekli ti da je “onaj pravi”, on zna, on odlučuje, on završava.
Ulaziš, kancelarija sa dvije biljke, tri zastave i portretom koji ga gleda strože nego narod, on odmah ustaje:
„Đe si, lavice! Auu, vidi ko nam je doša! Baš sam te se sjetio prije neki dan!“ Ti se smiješ, iako znaš da se nije sjetio ni lozinke za mejl, a kamoli tebe. Sjedneš, donesu ti kafu, ne onu iz aparata, nego onu domaću, pravu, da znaš da si bitna. On podigne obrve i krene: „Slušaj, ja sam sve to ispratio, ti si kapacitet I naša si. Samo, znaš kako je. Ovi prije nas su napravili haos. Mi sad to ispravljamo. Znaš li ti što su nam ostavili? Rupu. Ne rupu, krater! A i još da radimo, e!“ A ti klimaš glavom i kažeš: „Ma, naravno,znam da nije lako.“(Što ti je majka rekla da uvijek kažeš kad ne znaš što da kažeš, a ne smiješ da kažeš ništa pametno.) On nastavlja: „Ali ti se ne brini. Ja ću te stavit’ na spisak. Moraš bit’ tu. Samo da prođu ovi tenderi, pa kad se formira nova radna grupa, biće nešto.“ “Biće nešto”, najneodređenija rečenica u Crnoj Gori, ali zvuči kao sudbina.
I tako ti izađeš napolje iz zgrade, punog srca, prazne ruke, a i kišobran zaboraviš.
Zoveš tetku iz Gornje Gorice, koja je I zakazala, staropodgoričanka: „Bio je baš fin. Sve razumije, sve zna, kaže da računa na mene.“
A sa Starog aerodromu drugarica pita:“Pa šta ti je reka konkretno?“ Ti je gledaš i kažeš: „Rekao mi je sve što treba da mi kaže… ali nije ništa obećao.“ Kad ti funkcioner kaže: „Samo da prođe sezona, pa će sve legnuti na svoje.“ znaj da je to znak za novi krug čekanja. A onda ti spomene onu čuvenu osobu: „Samo da se javi čovjek iz ministarstva, koalicioni partner.“
A taj “čovjek iz ministarstva”, kume, to ti je nešto između duha i urbanog mita, nešto kao podgorička verzija Deda Mraza. Niko ga nije vidio, ali svi ga čekaju. Možda je stvarno čovjek, možda samo eho u hodnicima Ministarstva, glas sa druge strane telefona ili odgovorna osoba za vraćanje poziva… ali nikad te ne pozove.
Kad ga spomeneš, svi klimaju glavom: „E, da, taj čovjek iz ministarstva, ako on kaže, biće to.“
A ti čekaš. I čekaš.
Nakon prvog mjeseca čekanja:
— „Što bi?“
— „Ništa.“
— „Javiće se, znam mu ja oca.“
Drugi mjesec:
— „Javi li se?“
— „Ma ne, još nije, dobar je on čoek, javiće se.“
— „Zvah mu oca.“
— „Ma ne javlja se ni on, kažu nije u zemlji.“
— „Ehh, javiće se, oće…“
Nada poslednja umire,treći mjesec:
— „E…“
— „E vala baš…“
Sedmi mjesec:
— „Aaaa…“
— „Aaa mu i majku i oca lažavog!“
I tako iz mjeseca u mjesec, razgovor se sve više svodi na samoglasnike. I eto, kume, tako ti je to u Podgorici — kad ti obećaju, to ti je kao da si potpisao, ali tuđi ugovor, za tuđi posa. Naučiš da voliš merak čekanja, da se smiješ kroz zube, i da vjeruješ u ono što možda nikad neće doći.
Pravilo br.1 podgoričkih političara“Merak mu učini, posa mu ne završi”
ETOportal/Nataša Goleš