Dok se Crna Gora diči svojom netaknutom prirodom, planinama, rijekama, divljim prostranstvima koje turisti obožavaju, istovremeno se pokazujemo kao društvo koje ne zna kako da se ponaša kad priroda – odgovori, nazad.
Medvjed, vjerovatno gladan i istjeran iz svog prirodnog staništa, posljednjih noći obilazi selo Pišteta kod Nikšića. Rezultat? Dva napadnuta konja, jedno selo u strahu i – hajka. Medvjed Đuro, ili koji god to bio, ponovo je postao meta. Ne samo seljaka, već i polu-anonimnih internet komentatora koji zveckaju puškama iz fotelja.
- „Samo među rogove, pa u sušaru“ – piše jedan.
- „300 Winchester Magnum, i nema zime“ – dodaje drugi.
- „Organizacija, lovačke puške, ubiti medvjeda!“ – treći.
I tu se društvo prelama. Ne oko toga da li treba zaštititi selo – treba. Niti oko toga da li ljudi imaju pravo na bezbjednost – imaju. Već oko toga – šta radimo kao država i sistem kad dođe do ovakvog sukoba prirode i čovjeka?
Jer problem nije medvjed. Problem je što nijedna institucija ne reaguje dok ne pukne puška. Gdje je Ministarstvo poljoprivrede i Agencija za zaštitu životne sredine? Gdje su biolozi, šumari, stručnjaci za divlje životinje? Gdje su planovi, hranilišta, preventivne mjere, električne ograde? Gdje je lokalna samouprava da reaguje, da obiđe, da preduzme?
Ne može se svaki problem u ovoj zemlji rješavati mecima. Posebno ne kada je riječ o strogo zaštićenoj vrsti, kakva je smeđi medvjed u Crnoj Gori. Ako država nije u stanju da reaguje, onda će narod, sasvim očekivano, uzeti stvar u svoje ruke – ali onda to više nije država, već plemenski poredak.
Nijesmo ni za to da Đuro jede konje i uništava stada – ali nijesmo ni za to da prva reakcija bude ubiti ga. Rješenje mora biti plansko, humano i održivo.
Ovo nije priča o divljoj zvijeri koja hara. Ovo je priča o društvu koje nije izgradilo sistem da se sa prirodom nosi.
Dokle više puška, a ne plan? Dokle pucanj, a ne rješenje?
Vrijeme je da Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede ( MPŠV ) izađe iz kancelarije i siđe među narod. Da medvjeda – ako već nije zaštićen – makar premjesti, nahrani, prati, a seljacima obezbijedi pomoć, ograde i nadoknadu štete.
Jer Đuro nije problem. Problem je što se mi ponašamo kao da u ovoj zemlji nijesmo svi – ljudi, životinje i priroda – zajedno u ovom malom brdovitom prostoru.
I sve dok ne shvatimo da smo i mi dio tog prirodnog lanca, biće više gladnih medvjeda, ali i – gladnih ljudi. I sve više napada na Đura.
ETOportal/mr Vojislav Marković