Metabolizam – ključna riječ za opstanak svakog organizma. Njegova efikasnost garantuje zdravlje, snagu i dug život. Ako je metabolizam spor, organizam je umoran, trom i podložan svim vrstama bolesti. I sada se zapitajmo – kako bi se to moglo odnositi na jednu državu? Ako govorimo o Crnoj Gori, odgovor je jasan, država ne samo da pati od usporenog metabolizma, već je očigledno i na putu do ozbiljnog kolapsa, dok svi mi, poput bolesnika, čekamo čudo.
Kao što ljudski organizam funkcioniše kroz organe i sisteme, tako i država funkcioniše kroz institucije. Ministarstvo finansija možemo uporediti sa srcem – bez njega, novac ne cirkuliše, a svakako bi trebalo da održava krvotok, ali ne vidimo da ovaj krvotok ide u pravom smjeru. Odnosno, umesto da krv (novac) dospijeva u važne sektore kao što su zdravstvo, obrazovanje, infrastruktura, čini se da krv povremeno ode u neku suprotnu arteriju, tako i sistem države može da skrene sa pravog puta, dovodeći do problema i nesrazmjerne raspodjele resursa. – otuda nastaje i hronična bolest sistema.
Jetra filtrira toksine, država bi trebala da filtrira korupciju i nepravilnosti. Nažalost, očigledno je da nam jetra slabi, a toksini se akumuliraju. Veza između građana i vlasti postaje sve slabija, kao kad organizam odbija da prepozna zdravo tkivo i počinje da ga napada.
A šta je sa mozgom? On je najvažniji organ koji kontroliše sve ostale. Tako je i sa onima koji bi trebali da donose ključne odluke. No, za sada to liči na neku vrstu amnezije, jer se vlast ne sjeća svega onog obećanog u cilju osnovnog zadatka, dobrobita građana. Umjesto da bude „mozak“, on se ponaša kao dugotrajni „gubitnik“ bez vizije.
Zdravlje države ne zavisi samo od političara, već i od svih nas – građana. Ako smo pasivni, ako ne unosimo dovoljno „dobrih“ informacija, ne podržavamo promjene koje će nam donijeti bolje „nutrijente“, logično je da bez formiranja i popravke tkiva, država ostaje bez izvora energije. Samo aktivni i informisani građani mogu doprinijeti bržem metabolizmu, gdje se svi djelovi sistema redovno hrane, brže rastu i razvijaju.
Ako metabolizam države ne funkcioniše dobro, posledice su očigledne – ubrzo počnu da se javljaju bolesti. Kriminal raste, obrazovni sistem se srozava, a mladi bježe u inostranstvo jer im je „tijelo“ ove države jednostavno previše iscrpljeno. Slično je kao kad neko ima spori metabolizam – nakuplja se masnoća (neefikasnost) i, na kraju, dolazi do kvara (propadanje sistema).
Svi ti organi, koji zavise od metabolizma, djeluju tromo i bezvoljno, jer nisu pravilno „nahranjeni“. Da bi država postala zdrava, mora da „hrani“ sve djelove sistema, obezbedi da novac i energija cirkulišu ravnomjerno. Svi djelovi društva moraju da se razvijaju uravnoteženo– od obrazovanja do infrastrukture.
I dok svi čekamo na neku vrstu liječenja, evo nekoliko mjesta gde ni pomaka nije bilo od izbora. Podgorica, Budva,Kotor, i mnogi drugi gradovi, čak i Šavnik, koji je verovatno rekorder u svemu (i to s pravom, jer on verovatno ima najsporiji politički metabolizam), još uvijek čekaju da formiraju vlast. Ovdje dolazimo do ključnog problema: svi smo pili pogrešne ljekove. Direktne paralele u političkom liječenju se ne koriste, jer zamjena za najbolje rezultate na izborima nikada ne može biti dovoljna, a umjesto toga pribegavamo podparalelama koje nemaju utemeljenje u glasačkom tijelu i koje su suviše slabe da bi izliječile organizam. Umesto da jačaju sistem, ove „zamjene“ vode ga u propast. Ovo nije lijek za bolje zdravlje države, već dodatna pogrešna terapija koja nas samo dovodi do još većeg stanja iscrpljenosti. Da li je ovo trajno stanje? Ako jeste, onda smo već u fazi ozbiljnog oboljenja.
Zdravlje države je zdravlje nas svih!
ETOportal/N.G