Svaki dan, žene širom svijeta trpe nasilje koje se manifestuje na različite načine – fizički, emocionalno, psihološki. No, najgori oblik tog nasilja često nije samo rezultat trenutne frustracije ili bijesa, već duboko ukorijenjenog obračuna sa dominacijom i kontrolom. Pitanje „Zašto nasilje?“ ima mnoge odgovore, ali nijedan od njih ne može opravdati zlostavljanje koje žena doživljava, niti trenutke u kojima njen svijet postaje „samo to – svijet bola“.
Žena koja trpi nasilje, bilo fizičko ili emocionalno, postepeno gubi svoj identitet, samopouzdanje, pa čak i volju za životom. U početku, nasilje može biti skriveno u obliku uvredljivih riječi, prijetnji ili kontrolisanja svakodnevnog života. Možda je to „samo“ nasilje riječima, „samo“ vikanje ili prijetnje. Ali, kad se zlostavljač jednom osjeti jačim, kada osjeti da je kontrola potpuno u njegovim rukama, nasilje prelazi granicu. Može se desiti nešto što liči na „nesrećan slučaj“, ali istina je da žena postepeno postaje ta koja živi u strahu. I to nije strah samo od udaraca, već od gubitka svega što je poznato i voljeno.
Zašto? Zašto se žene ne odlučuju odmah da odu? Zašto ostaju u vezi koja ih povređuje? Odgovor je složen, jer ne postoji samo jedan razlog. Nasilje nad ženama nije samo pitanje fizičke nadmoćnosti. Iako je, nažalost, često vezano za fizičku moć, nasilje se bazira i na psihološkoj dominaciji. Mnoge žene ostaju u nasilnim vezama zbog straha od posljedica ako odu, ili zbog osjećanja da nisu sposobne da prežive bez partnera. Socijalne norme, ekonomska zavisnost, pa čak i ljubav prema partneru koji ih istovremeno ponižava, mogu biti prepreke koje žene postavljaju pred sebe.
Međutim, situacija postaje još teža kada žena, u svom strahu, vjeruje da je nasilje nešto što ona zaslužuje, što je počela da nosi kao težak teret. Nasilje se često „normalizuje“ kroz rečenice poput: „On je to samo učinio jer me voli“ ili „On se samo ljuti“. Žena počinje da vjeruje u njegovu verziju stvarnosti, gubi osjećaj za razliku između ljubavi i kontrolisanja. I, na kraju, mnoge žene jednostavno ne prepoznaju da su im vrata slobode otvorena – jer nasilje ih je uvjerilo da je izlaz dalek, ako ne i nemoguć.
Koliko god teška bila stvarnost, ipak postoji izlaz. Ključno je razbijanje ovog začaranog kruga tišine. Kako? Podrškom i edukacijom, kako za žene, tako i za društvo. Prvi korak u prekidu nasilja je slomiti silu koja ima moć da ignoriše žrtvu. Žene moraju biti osnažene da prepoznaju nasilje u svom životu i da razumiju da nijesu same, da nijesu krive, i da nijesu nesposobne da izaberu svoj put.
Zajedničkim naporima moramo stvoriti društvo u kojem se nasilje neće tolerisati. To podrazumijeva razvijanje sistema podrške za žene, jačanje zakona koji kažnjava nasilje, ali i promjenu mentaliteta u društvu. Takođe, edukacija o zdravim vezama i međuljudskim odnosima od najranijeg uzrasta može uticati na stvaranje svjesnih i poštovanjima temeljnih odnosa među budućim generacijama.
Konačno, da bismo prekinuli ciklus nasilja, moramo se okrenuti onima koji zlostavljaju. Ne smije biti opravdanja za nasilje, niti okolnosti koje bi mogle opravdati takve postupke. Ako je prepoznavanje žrtve važno, prepoznavanje i liječenje zlostavljača još je ključnije. Svi smo odgovorni za stvaranje sigurnog okruženja za žene, za stvaranje društva u kojem neće biti potrebe da se pitamo zašto žena ne bježi – jer ona će znati da je zaštićena, poštovana i voljena.
Nasilje nad ženama nije samo njihov problem, to je društveni problem. Mi smo ti koji možemo da ga zaustavimo.
Autor: Nataša Goleš