Umjesto da koristite metodu „plači dok ne zaspiš“, pomaganje djetetu da se uspava pruža značajne neurološke prednosti njegovanjem osjećaja sigurnosti. Kada su roditelji prisutni dok se mališani uspavljuju i prelaze iz svjesnog u nesvjesno stanje, to pomaže u smanjenju lučenja hormona stresa poput kortizola, koji može negativno uticati na razvoj mozga.
Ovaj podržavajući pristup povećava oslobađanje oksitocina, hormona koji poboljšava emocionalne veze i regulaciju osjećaja. Nježno navođenje djeteta na spavanje može ublažiti anksioznost, čineći cijeli proces manje zastrašujućim i utješnim. Ukupno gledano, ovakav metod uspavljivanja podržava zdraviji razvoj mozga i jača veze između roditelja i djece.
Erika Komisar, klinički socijalni radnik, psihoanalitičar, trener za roditelje i autor sa 30 godina iskustva, objašnjava ovu pojavu:
„Najteži trenutci za svu djecu, a posebno za najosjetljiviju, jesu tranzicije, poput buđenja ujutro i trenutka kada dijete zaspi uvečer. Tada im je potrebna osoba koja im pruža najveću sigurnost na svijetu – a to su roditelji. Gajimo male vojnike, kojima nakon ‘laku noć’ zatvaramo vrata, gasimo svjetlo i ostavljamo ih da plaču u mraku. Ovako se stvara neurološka šteta, posebno kod beba mlađih od 6 mjeseci. Morate biti pažljivi čak i nakon ovog kritičnog perioda.“