U Crnoj Gori, od početka školske godine do danas, zabilježeno je čak 115 slučajeva vršnjačkog nasilja. Iako alarmantna, ova brojka ne odražava pravu dubinu problema, prema istraživanjima, svako peto dijete u našoj zemlji bilo je žrtva nekog oblika nasilja, dok mnogi slučajevi ostaju neprijavljeni.
Stručnjaci upozoravaju da je riječ o tihoj krizi koja se odvija u školskim hodnicima, na društvenim mrežama, u učionicama i dvorištima i da je krajnje vrijeme za sistemski odgovor.
STANJE NA TERENU: BROJKE KOJE UZBUNJUJU:
- 115 prijavljenih slučajeva vršnjačkog nasilja od početka školske godine (2024/25).
- Prema istraživanjima, 20% djece u Crnoj Gori bilo je izloženo nekom obliku nasilja.
- Većina slučajeva se ne prijavi – zbog straha, srama, nepovjerenja u institucije.
- Najčešći oblici nasilja: fizičko, verbalno, socijalno isključivanje i digitalno (cyber bullying).
ŠKOLA KAO RIZIČNO OKRUŽENJE
Umjesto da bude prostor učenja, razvoja i sigurnosti, škola za mnoge postaje mjesto traume. Problem je kompleksan: nedostatak obučenog osoblja, nepostojanje jasnih protokola, administrativne prepreke i nedovoljna saradnja sa roditeljima.
U većini škola, nasilje se detektuje tek kada eskalira, a tada su posljedice već duboke.
„Ako ne reagujemo na vrijeme, posljedice mogu trajati cijeli život“, upozorava ekspertkinja za vršnjačko nasilje Violeta Golubović. Ona ističe da se emocionalne i psihološke posljedice vršnjačkog nasilja često potcjenjuju, iako mogu biti razorne poput fizičkog zlostavljanja.
PSIHOLOŠKI UTICAJI: RANE KOJE NE VIDIMO:
- Nasilje ostavlja tragove:
- Sniženo samopouzdanje
- Anksioznost i depresija
- Izolacija i socijalna fobija
- Problemi sa učenjem
- Povećan rizik od samopovređivanja i suicida
Nerijetko, žrtve nasilja postaju nasilnici – ukoliko se na vrijeme ne pruži adekvatna pomoć.
STRUČNA ANALIZA: GDJE SISTEM NE FUNKCIONIŠE
Stručnjaci iz regiona, poput Amera Šenderovića iz Porodičnog savjetovališta u Sarajevu, ukazuju na nedostatak sistemskog odgovora. Škola, roditelji, zdravstveni sistem, centri za socijalni rad, pravosuđe i policija, svi djeluju fragmentirano, bez zajedničke strategije i koordinacije.
„Potrebno nam je savezništvo, a ne nadzor. Roditelji i institucije moraju djelovati zajedno, kao podrška, a ne represija“, naglašava Šenderović.
PREVENCIJA I EDUKACIJA JE KLJUČ ZA PROMJENE
Rješenje nije samo u kažnjavanju, već u prevenciji. Edukatorka Nada Golubović naglašava važnost razgovora i izgradnje povjerenja:
„Djeca moraju znati da nisu sama – ni žrtve, ni nasilnici. Tu smo da slušamo, a ne da presuđujemo.“
Preventivni programi, radionice, vršnjački mentori, školski psiholozi i obuke za nastavnike – to su alati koji mogu zaustaviti spiralu nasilja.
RODITELJI – SAVEZNICI, NE POSMATRAČI
Roditelji imaju ključnu ulogu, ali često nisu dovoljno informisani o tome kako prepoznati rane znake nasilja. Zatvorenost djece, promjene u ponašanju, povlačenje, agresivnost ili pad uspjeha, mogu biti alarmi koje ne smijemo ignorisati.
Zato roditeljima treba pružiti stručnu podršku, edukaciju i kanale za komunikaciju sa školom i institucijama.
PREPORUKE ZA DJELOVANJE
1. ZA OBRAZOVNE INSTITUCIJE:
- Uvođenje obaveznih edukativnih programa o vršnjačkom nasilju za učenike i nastavnike.
- Formiranje stalnih kriznih timova u svakoj školi (psiholog, pedagog, socijalni radnik).
- Omogućavanje anonimnog prijavljivanja nasilja – digitalno i fizički.
- Redovni sastanci sa roditeljima o bezbjednosti i mentalnom zdravlju djece.
- Uključivanje NVO sektora i lokalnih zajednica u prevenciju.
2. ZA RODITELJE:
- Razvijati otvorenu komunikaciju sa djecom – slušati bez osude.
- Pratiti ponašanje djeteta , reagovati na znakove izolacije, agresije ili depresije.
- Saradnja sa školom i stručnim službama, bez stigme ili straha.
- Uključiti se u preventivne radionice i programe mentalnog zdravlja.
3. ZA DRŽAVU I INSTITUCIJE:
- Donošenje nacionalne strategije za borbu protiv vršnjačkog nasilja.
- Jačanje kapaciteta centara za socijalni rad, školskih savjetovališta i policije.
- Uvođenje zakonske obaveze prijavljivanja i evidentiranja nasilja.
- Sistematsko prikupljanje podataka o vršnjačkom nasilju i njihova javna dostupnost.
KADA NASILJE POSTANE NORMALNA POJAVA, SVI SMO ODGOVORNI
Nasilje među djecom ne smije se posmatrati kao „dječija svađa“ ili „prolazna faza“. To je ozbiljan psihosocijalni problem koji zahtijeva snažan odgovor cijelog društva.
Ako sistem zakaže, ako roditelji ćute, ako škola gleda u drugu stranu, onda smo svi dio problema.
Vrijeme za reakciju nije „kada se nešto desi“. Vrijeme je sada.
NVO “ Dječiji Savez Crne Gore „