Podgorica, 2025. – Crna Gora je donijela zakon o plastičnim kesama sa ciljem zaštite životne sredine, uvodeći minimalnu debljinu i ograničavajući tanku plastiku. Ali praksa u pekarama i velikim marketima pokazuje da je sve ostalo samo prazna regulativa, dok građani svakodnevno rizikuju zdravlje.
U brojnim marketima kupci i dalje dobijaju vruć hljeb u tanke, polu-papirne- polu-plastične kese i plastične kese. Te kese su toliko male da jedna cijela vekna ne stane u njih, pa kupac, primoran da zaštiti svoj hljeb, ponovo pribjegava plastičnoj kesi. I sada se postavlja pitanje, šta je gore – vruć hljeb u plastičnoj kesi koja ispušta hemikalije ili nezaštićena vekna u korpi? Odgovor je jasan, oba su rizik, ali zakon ne nudi rješenje, već stvarnu zamku za potrošače.
Regulativa vs. praksa
Zakon predviđa deblje kese i ograničava tanku plastiku, ali nijesu svi sektori obuhvaćeni. Pekare su često izuzete ili zakonski nedovoljno regulisane, dok tržište nudi polu-papirne plastične kese koje su nepraktične i nebezbjedne za upotrebu sa toplim proizvodima.
Takva regulativa stvara paradox, zakon postoji, ali građani i dalje izlažu sebe i svoje porodice riziku od hemijskih supstanci iz plastike, jer tržište ne nudi realno funkcionalnu alternativu.
Zdravstveni rizici
Plastika u dodiru sa vrućim hljebom oslobađa supstance koje se mogu apsorbovati u hranu. Dugoročno, ovo predstavlja ozbiljan rizik za zdravlje potrošača.
Ekološke posljedice
Iako su tanke kese zabranjene, one i dalje kruže tržištem, dodatno zagađujući životnu sredinu.
Psihološki i praktični pritisak na potrošače
Kupac je primoran da bira između opasnog vrućeg hljeba u plastici i nezadovoljavajuće, nezaštićene vekne u korpi, što je situacija koja obesmišljava i zakon i svakodnevnu logiku.
Zakon koji ne uzima u obzir fizičke potrebe proizvoda i potrošača nije zakon, to je formalizam koji ugrožava zdravlje.
Pekare moraju imati zdrastveno bezbjedne kese za vruće proizvode – papirne ili biorazgradive, dovoljno velike da cijela vekna stane u njih.
Tržište ne smije diktirati rizi, već državni organi moraju kontrolisati implementaciju zakona i sankcionisati nesavjesne trgovce.
Potrošači ne smiju biti primorani da sami „spasu hljeb“ od zakona i nefunkcionalnog tržišta.
Crna Gora je napravila korak ka zaštiti okoline, ali u praksi se pokazuje da zakoni bez realnih rješenja ugrožavaju zdravlje građana. Vruć hljeb u tankoj plastičnoj kesi nije ekološki, nije zdravo i nije praktično rješenje, i dok regulatorni organi čekaju „bolje rješenje“, potrošači i dalje snose posljedice.
Zakon bez implementacije, bez prave alternative i bez kontrole tržišta kao u slučaju hljeba, znači zdrastveni rizik za svakog građanina, I ekološki problem za državu.
ETOportal/Nataša Goleš