U Podgorici, i šire po crnogorskim gradovima, moda nije stvar trenda, to je stanje duha. Čini se da je jedini modni kalendar koji se prati onaj za doček Nove godine. I to ne samo jedne, nego kao da ih se dočekuje 365 u godini.
U podne, dok sunce bije, po asfaltu se šetaju šljokice, haljine koje izazivaju sumnju da li je u pitanju radni dan ili gala prijem. Štikle visine planinskih vrhova, ten kao da se solarijum ne gasi od decembra, torbice manje od razuma, a samopouzdanje, na nivou ministarskog kabineta.
Muški dio modne scene? Negdje između stajlinga „tek sam sišao sa skenera“ i „upravo završih treći trening danas“. Pantalone pripijene kao da su ih crtali, majice koje više grle bicepse nego dušu, i obavezni telefon na stolu , jer, ako ne vidiš iPhone, nisi ni popio kafu.
Ali…
Onda se, ničim izazvano, pojavi ta mrvica naroda. Oni koji znaju. Oni koji ne viču modom, već je nose tiho, sa ukusom, sa lakoćom. Kad ih vidiš, onako složene, čiste, sa skladom boja i mirisom samopouzdanja, osjetiš neku radost. Kao da si sreo dragu osobu iz djetinjstva, koju nijesi vidio godinama. I kažeš sebi : ima nade.
Jer ta manjina, ti tihi estete, nisu tu da se takmiče. Oni su tu da podsjećaju. Da nas, dok gledamo konfete u podne, podsjete kako izgleda klasika, mjera i dostojanstvo u odijevanju.
Zato, kad iduća Nova godina osvane negdje oko 11:47h prije podne, dok neko ulazi u market u šljokičavoj haljini, ne zaboravi da pogleda oko sebe, možda naiđe i neko ko ti vrati vjeru da stil još uvijek postoji.
ETOportal/Nataša Goleš