“Gledamo Zapad, zatvaramo oči, i još se pravimo da znamo kud idemo… od kamile do Ferarija, priče jednog naroda koji gleda kroz prste.”
Kod nas se jutro ne mjeri po suncu nego po vijestima. Ako je sunce izašlo, dobro je. Ako su vijesti izašle, loše je, ali se navikne čovjek. Crna Gora, ta mala zemlja sa velikim snovima i još većim saopštenjima, gleda ka Zapadu već decenijama. Gleda, žmirka, namješta kravatu, pa se opet okrene da vidi ko joj je iza leđa.
Nekad smo gledali u region da vidimo ko je kome šta rekao. Danas gledamo u Evropu da vidimo ko nam je šta obećao, a u Ameriku kao u dalekog rođaka, rijetko dolazi, ali kad dođe, svi se prave da su ga baš oni zvali. Amerika je tamo daleko, ali su joj savjeti bliski: reforme, demokratija, tržište. Sve fino upakovano, samo bez garancije, kao tehnička roba iz kataloga.
Evropa je, opet, kao stroga tetka: stalno govori “samo još ovo pa si unutra”. A mi sve spremni, samo još da završimo ono prije onog, i da se dogovorimo oko onog oko čega se nikad ne dogovaramo. Prođe vrijeme, prođu vlade, prođu obećanja, tetka i dalje stoji na vratima.
Rusija i Kina? One su kao komšije koje ne pitaju kako si, nego koliko imaš. Jedna nudi bratstvo, druga investicije. Obje nude ozbiljna lica i još ozbiljnije ugovore koje čita samo onaj ko potpisuje, a ni on do kraja.
A političke partije… eh, to je posebna priča. One koje su vladale – kažu da su sve započele. Ove što vladaju- kažu da su sve zatekle. I jedni i drugi su saglasni samo u jednom: da je kriv neko treći, po mogućnosti onaj prethodni ili onaj sljedeći. Narod, kao i uvijek, stoji između, od kolijevke do… ne groba, nego kredita.
Jer vremena su se promijenila. Nekad je najljepše bilo đačko doba, danas je najljepši onaj period dok banka ne pošalje poruku. Od kolijevke pa do bitkoina, put je kratak, ali zbunjujući. Ne znaš više da li da štediš u banci, u kriptu ili u sjećanjima, ona bar ne gube vrijednost, samo blijede.
A Dubai? To je današnja bajka. Jedan mudrac reče: đed jahao kamilu, sin vozi ferari, unuk vozi ferari, a praunuk… opet kamilu. Jer krug je savršen, samo su cifre u međuvremenu narasle. Milioni? Jesu li sigurni? Jesu – dok traju. Poslije toga, ostaje samo pijesak i dobra priča za kolumnu.
I tako mi, gledajući ka Zapadu, stojimo na raskrsnici Istoka, juga i sopstvenih iluzija. Svi nas zovu, svi nas savjetuju, a mi se i dalje pitamo – kud ćemo. Možda odgovor i nije u pravcu, nego u ogledalu. Ali to je već ozbiljna tema, a ovo je samo kolumna uz jutarnju kafu.
ETOportal/Nataša Goleš