Balkane, Balkane, znaš li kad ćeš prestati da iznenađuješ? Političari dolaze i zauzimaju važne pozicije, kao što dolaze i odlaze poplave. Zanimljivo, ne biraju ih oni koji ih glasaju – ne! Nego oni iz sjenke — vladari iz mraka, stalno prisutni, stalno nevidljivi.
Ti vladari iz sjenke, ta duboka država, uglavnom su iskusni politički veterani, emocionalno vezani za jednu staru ideologiju – komunizam. Oni još u sebi nose sjaj petokrake, ali u ruci stežu dionice i čekaju kamate sa Wall Streeta. Pogubljeni su između ideje o jednakosti i realnosti o kapitalu. Ne zna se više da li čitaju Karla Marksa iz uvjerenja, ili iz porodičnog poštovanja, jer je, kako se šuška, Marksu rod rođeni bio sam Rotšild. Pa ti sad vidi!
I dok takvi postavljaju klince u odijelima na funkcije, klin misli da je konačno postao neko i nešto. Misli da je zabio sebe u sistem. Ali gle čuda — ploča nije obična. Ona je armirana svim starim uticajima, strukturama i tajnim dogovorima. A kad klin pokuša da se osamostali, da zaigra sam, ta armatura ga odbije — neće ploča da primi svakoga!
A da bude još i tragikomičnije, ta ista ploča, iako čvrsta, stalno se ljulja. Balansira između Istoka i Zapada, čas prema Moskvi, čas prema Briselu, a zapravo ne zna ni gdje je krenula. I svaki put kad pomisliš da će se konačno stabilizovati – ona još više zaigra. Kao brod bez kormilara, ali s puno kapetana koji viču u prazno.
Zato danas imamo političare u klin, duboku državu u ploču, i narode na betonu. A svi zajedno – u ljuljašci između ideologija koje niko više ne razumije, i kapitala koji nikoga više ne štedi. Imamo sliku – ali ton nemamo. Ili, još gore, imamo ton, ali je na jeziku koji više niko ne prepoznaje.
A što da kažem za kraj?
„Balkan, Balkan, samo Balkan… ovo je Balkan… oppp!“
ETOportal/ Nataša Goleš