Nacrt zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, koji predviđa obavezu ponovnog procjenjivanja statusa svih osoba sa invaliditetom do sredine 2029. godine, izazvao je ozbiljne zabrinutosti među osobama sa urođenim invaliditetom. Njihova reakcija ukazuje na ključni problem – neprepoznavanje razlika između trajnih i stečenih invaliditeta, što dovodi do nepotrebnog opterećenja i narušavanja osnovnih ljudskih prava.
U skladu sa Konvencijom UN o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala, ponovna procjena statusa osoba sa trajnim invaliditetom nije samo birokratska formalnost, već direktno ugrožava njihovo dostojanstvo i pravnu sigurnost. Trajni invaliditeti, potvrđeni medicinski od rođenja, ne bi smjeli biti predmet stalnih revizija, jer takve procedure uvode dodatni stres i nesigurnost, čime se narušava osnovna ravnopravnost i inkluzija.
Osim psiholoških posljedica, ova praksa može imati i diskriminatorski efekat, naročito na one osobe koje zbog zdravstvenog stanja ili sistemskih prepreka nisu u mogućnosti da ispune birokratske zahtjeve u predviđenom roku. Time bi se, bez njihove krivice, trajno uskraćivala prava zagarantovana međunarodnim standardima.
Sistemski pristup invaliditetu mora biti diferenciran i temeljan, pri čemu treba uvažavati specifičnosti i trajnost različitih vrsta invaliditeta. Potreban je zakon koji neće dovoditi u pitanje sigurnost prava osoba sa invaliditetom, već će ih trajno i nepovredivo štititi, osiguravajući dostojanstven i kvalitetan život.
Donosioci odluka u Crnoj Gori imaju priliku da usklade zakonske propise sa međunarodnim normama i evropskim vrijednostima, čime će pokazati posvećenost inkluziji i poštovanju ljudskih prava. Ignorisanje zahtjeva osoba sa invaliditetom predstavlja ozbiljan korak unazad, koji bi mogao dovesti do dodatne marginalizacije ove ranjive grupe.
ETOportal / V.M.