Negdje duboko u jadranskim vodama, gdje se more miješa sa nebeskim plavetnilom, a sunce zalazi iza planinskih vrhova Lovćena, krije se jedna zaboravljena priča, priča o gusarima Crne Gore. Zemlja grube ljepote, kamenih litica i tvrdog naroda, bila je dom pirata čije su duge brade i krive sablje ispisivale legendu u mračnim lukama i skrivenim uvalama.
U doba kada su velike sile poput Venecije i Osmanskog carstva lomile koplja za vlast nad Jadranom, Ulcinj, smješten na samom jugu današnje Crne Gore, postao je gotovo mitska luka pirata. Pod okriljem Osmanskog carstva, grad je bio utočište za gusare koji su patrolirali od Peloponeza do Napulja, otimajući brodove, robu, pa i same ljude. Među njima su bili alžirski i tuniski pirati, ali i ljudi sa balkanskih obala, čija su lica skrivale duge brade, a tijela obavijale kožne opreme i šalovi, ne nosivši ni papagaje ni raskošne šešire, već crne zastave sa simbolima polumjeseca i sablji.
Među ovim strašnim mornarima, najpoznatiji je bio Lika Ceni, gusar čija je smjelost postala legenda. Rođen krajem osamnaestog vijeka, ovaj kapetan je gazio Jadran kao vlastiti teren, presretao hodočasnike na putu ka Meki, i odolijevao sultanskim naredbama za hapšenje. Njegovo ime još uvijek odzvanja u ulicama Starog grada Ulcinja, a pričalo se da je zakopao dijelove plijena negdje pod sjenama drevnih maslina.
Gusari nisu samo harali iz Ulcinja; skrivali su se u uvalama poput Valdanosa, u prirodnim zaklonima koje je more oblikovalo, te u starim mletačkim tvrđavama duž obale. Priče govore da su koristili čak i Skadarsko jezero kao skrovište za manje brodove, skrivajući ih od nevolja i suparnika.
Istorijski izvori potvrđuju ovu bogatu i burnu priču. Radovi objavljeni na portalima poput visit-montenegro.com opisuju Ulcinj kao dom korzarskih porodica koje su ovdje gradile svoje živote i neprekidno držale morsku vlast. Zanimljivo je da su neki od tih gusara bili i oslobođeni robovi iz Afrike, koji su kroz more postajali slobodni ljudi, pa čak i gusari. Jedna od najzanimljivijih priča veže se za Migela de Cervantesa, autora Don Kihota, koji je, prema predanju, bio zarobljenik ulcinjskih gusara nakon što su ga oteli sa španskog broda. Možda je upravo tamo, u magli Jadranskog mora, pronašao inspiraciju za svoje junake.
Vremenom, gusarenje je gasilo plamen pod pritiskom velikih sila i sporazuma poput i pod pritiskom rastuće moći evropskih mornarica i jačanjem Osmanskog carstva koje je pokušavalo da kontroliše tu oblast, dakle, krajem 18. i početkom 19. vijeka, kada su veliki pomorski sukobi i ugovori (kao što su različiti mirovni sporazumi i dogovori između velikih sila) doveli do slabljenja gusarskih aktivnosti.
Brodovi su spaljivani, a gusari su nestajali u sjenama istorije, povlačeći se u zaborav i anonimnost. Ali, priče o njima i dalje žive, u očima starijih Ulcinjana, u kamenim ulicama Starog grada, među maslinama koje su gledale na more pune blaga i tajni. Duga brada zamenjena je modernim bradama hipstera, ali ako pažljivo slušaš, čućeš šum talasa i glasove prošlosti koji još uvijek odjekuju kroz vrijeme.
Crna Gora možda jeste mala zemlja, ali u njenim obalama spava more legendi. Među njima su i one o gusarima, o ljudima sa crnim zastavama, dugačkim bradama i neumornim srcima, koji su jednom, davno, bili gospodari mora, a dom im je bila Crna Gora.
ETOportal/Nataša Goleš