Prodaja brodova „Kotor“ i „Dvadesetprvi maj“ nije samo ekonomska odluka. To je simbolični kraj jedne epohe, trenutak kada je Crna Gora sama sebi odrezala vezu sa morem koje je vijekovima hranilo njene ljude i oblikovalo njen identitet.
Za 13,2 miliona dolara, koliko vrijedi nekoliko luksuznih stanova u Podgorici ili jedan hotel na primorju, država je prodala svoju trgovačku flotu. Novac će otići na stare dugove, na takse lukama u kojima brodovi mjesecima stoje zarobljeni, i na plate mornarima koji su postali žrtve nečijeg lošeg računovodstva i nečije nesposobnosti da vodi kompaniju.
A upravo su mornari najveći gubitnici. Ljudi koji su živote provodili na pučini, daleko od porodice, noseći na svojim plećima teret nacionalne plovidbe. Oni su bili ambasadori Crne Gore na svakom moru i u svakoj luci. I šta im je država vratila? Nesigurnost, dugove, čekanje plata i sada. tišinu.
U svakoj ozbiljnoj državi mornari su ponos nacije. Kod nas, oni su prepušteni tržištu i birokratiji, dok se flota prodaje kao da je riječ o rashodovanim autobusima, a ne o brodovima koji nose istoriju i tradiciju.
Ostaje pitanje: da li smo svjesno odlučili da više ne budemo pomorska zemlja? Jer kada jednom izgubiš flotu, teško da ćeš je ikada ponovo stvoriti. Trebaju decenije ulaganja, vizije i znanja, a sve su to resursi koje Crna Gora očigledno nema.
Prodali smo brodove za sitne pare, a zaboravili ljude koji su ga svojim životima urezali u naš identitet. A bez njih, bez mornara, Crna Gora prestaje biti pomorska zemlja i postaje samo još jedna mala država na obali, koja gleda more, ali nema snage da na njega isplovi.
ETOportal/Nataša Goleš