Tri godine su prošle od kada je Crna Gora doživjela najcrnju stranicu u svojoj novijoj istoriji. Tog 12. avgusta 2022. godine, mirno cetinjsko naselje Medovina pretvorilo se u poprište krvoprolića. Vuk Borilović je u svega nekoliko minuta ugasio deset života i ranio šestoro ljudi, prije nego što je i sam likvidiran. Bio je to događaj koji je brutalno ogolio slabosti našeg bezbjednosnog sistema od nedostatka opreme, preko loše komunikacije, do nepripremljenosti ljudi koji su tog dana morali da reaguju.
Nije potrebno biti ekspert da bi se uvidjelo koliko je sistem bio nespreman. Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu usvojio je sredinom juna izvještaje o aktivnosti policije tokom tragičnih događaja na Cetinju, masovnom ubistvu u Medovini u kome se navodi da su uočeni značajni nedostaci u postupanju policije. Policija je tada i sama priznala da nije imala dovoljno obučenih ljudi, adekvatno oružje niti opremu. Helikopter Ministarstva unutrašnjih poslova bio je u kvaru, pa ni ranjeni nisu mogli brzo biti prebačeni do bolnica. Nedostajala je i jasna krizna komunikacija, građani su bili prepušteni glasinama, a država bez kontrole nad informacijama. To je bio klasičan primjer institucionalne ranjivosti u trenutku kada je ona najmanje smjela da se pokaže.
Masovna ubistva nijesu samo zločin, ona su i test za svaku policiju. Koncept “aktivnog strijelca” u svijetu je prepoznat kao jedan od najopasnijih scenarija, jer se odvija brzo, nasumično i najčešće bez jasnog motiva. U takvim situacijama, svaka sekunda odlučuje o životu i smrti. U najrazvijenijim državama svijeta postoji jasna procedur da prvi policajac koji stigne na lice mjesta ne čeka pojačanje već je njegova misija da što prije zaustavi prijetnju. Kod nas, 2022. godine, pokazalo se da taj reflex i procedura nije postojala.
Policija je nakon masakra najavila da je uvela nove procedure, sprovela obuke i počela nabavku opreme. I zaista, početkom ove godine, kada se na Cetinju desila novo masovno ubistvo, reakcija je bila znatn brža . Ali postavlja se pitanj, da li je to sistemska promjena ili samo reakcija na bolno iskustvo? Jesmo li zaista spremni da se suočimo sa sličnim izazovima u bilo kojem grad i u bilo kojem trenutku?
Ako se pogledaju primjeri iz SAD, Njemačke ili Izraela, nekoliko stvari je univerzalno:
- Brza intervencija i neutralizacija prijetnje bez čekanja specijalnih jedinica.
- Jasna hijerarhija komande i jedinstveni krizni centar.
- Stalna obuka i simulacije scenarija aktivnog strijelca.
- Tehnička opremljenost, od zaštitne opreme do transporta i dronova.
- Preventiva kroz društvo , policija ne može biti sama, škole, zdravstvo i lokalne zajednice moraju učestvovati u ranom prepoznavanju rizika.
Na putu naprijed, crnogorski bezbjednosni sistem mora još mnogo da uradi:
- Formirati brze regionalne timove dostupne u roku od nekoliko minuta,
- Ojačati helikoptersku i dron podršku,
- Uvesti obavezne godišnje taktičke obuke,
- Jačati psihološko-obavještajne mehanizme za rano prepoznavanje nasilnog ponašanja,
- Graditi povjerenje javnosti kroz jasnu kriznu komunikaciju.
Medovina nije samo rana Cetinja, to je rana cijele države. Ona nas podsjeća da životi mogu zavisiti od toga da li sistem funkcioniše ili ne. Policija kaže da je naučila lekcije. Građani imaju pravo da pitaju , jesmo li zaista spremni za sljedeći izazov, ili ćemo opet učiti na tuđim tragedijama?
ETOportal / V.M.