Crnogorsko ribarstvo, nekada stub primorske ekonomije i tradicionalnog načina života, danas se nalazi na ivici potpunog sloma. Predstavnici Nacionalnog udruženja proizvođača ribe oglasili su se dramatičnim saopštenjem i pokrenuli peticiju kojom zahtijevaju hitne mjere za spas sektora koji je decenijama zapostavljen, sistematski uništavan i gurnut na marginu državnih prioriteta.
Iz Udruženja su istakli da su ribari bukvalno prinuđeni da obustave sve radne aktivnosti na moru, dok im posao već šest mjeseci donosi samo gubitke. „Poslednjih godinu i po dana nemamo dovoljan ulov. Sada je sve stalo“, ističući da su se zbog pojave morskog organizma Salpa maxima resursi dodatno iscrpili, čime je ribolov u pojedinim dijelovima mora postao nemoguć.
Ribarska flota u Crnoj Gori je, prema riječima udruženja, tehnološki zastarjela, brodovi su oronuli, a uslovi za njihov remont, nepostojeći. „Brodogradilišta u Bijeloj i Tivtu više ne postoje, a vezovi u marinama su preskupi. Nemamo gdje ni da izvlačimo brodove“, ukazujući na gotovo apsurdnu situaciju u kojoj se ribari nalaze.
Situaciju dodatno otežava činjenica da Crna Gora ribarima ne nudi subvencionisano gorivo, za razliku od zemalja EU. „U Hrvatskoj gorivo za ribare košta 68 centi. Kod nas to nije moguće“, navode.
Pored toga što nema subvencija, ribari nemaju pristup ni garantnom fondu koji bi omogućio ulaganja u modernizaciju opreme i plovila. Bez institucionalne podrške, bez licenciranih ribarskih luka i sa administrativnim barijerama za uvoz ribomaterijala, sektor ribarstva je, kako upozorava iz Udruženje, „na izdisaju“.
Poseban apsurd predstavlja i poreska politika , i dok se u regionu PDV na nabavku ribarskih brodova svodi na minimum, crnogorski ribari traže da i kod nas bude nula odsto. Uz to, trošak uvoza ribomaterijala je trostruko veći u odnosu na konkurenciju iz Italije, Hrvatske ili Albanije, jer se isti uvozi iz trećih zemalja preko posrednika.
Dok se u Italiji ribarska luka koristi kao turistička atrakcija, gdje ribarski brod i luksuzna jahta stoje jedan pored drugog, u Crnoj Gori je, kako ističu ribari, njihov rad i brodovi doživljavaju se kao smetnja. “Sa jedne strane se zalažu za očuvanje tradicionalnog ribarstva, a sa druge ne preduzimaju ništa. Ribari nemaju gdje da pristanu, ni kome da prodaju ulov”, navode iz Udruženja.
Posebno je alarmantno što se, prema tvrdnjama Udruženja, nijedna vlada u prethodne tri decenije nije ozbiljno pozabavila ovim problemima. „Ribarstvo se spominje samo kao folklor u marketinškim kampanjama i strategijama koje nikako da zažive“, ističu iz Udrženja.
Crnogorski ribari su na ivici opstanka, a država uprkos deklarativnoj podršci i dalje ne reaguje. Ako se hitno ne uvedu konkretne mjere: subvencije, poreske olakšice, garantni fond i revitalizacija infrastrukture, crnogorsko ribarstvo će postati samo još jedna fusnota u istoriji. I dok se more puni jahtama, a prazni od onih koji su ga generacijama hranili.
ETOportal / mr Vojislav Marković