Ruralni turizam u Crnoj Gori posljednjih godina sve češće biva istican kao velika razvojna šansa za ekonomski oporavak seoskih područja, posebno sjevera zemlje. Ipak, iza tog optimističnog okvira krije se problematika koja ozbiljno ugrožava održivost i autentičnost tog sektora. Naime, unutar ruralnog turizma u Crnoj Gori jasno se izdvajaju dva potpuno različita pristupa: autentična domaćinstva koja kombinuju poljoprivredu i turizam , tzv. agroturizam i ona koja turizmom upravljaju isključivo zbog svoje lokacije u ruralnim krajevima, bez stvarne poljoprivredne proizvodnje.
Udruženje seoskih domaćinstava, koje okuplja upravo nosioce agroturizma, ističe da ova prva grupa ima ključnu ulogu u očuvanju tradicije, lokalne ekonomije i identiteta sela, ali istovremeno ostaje gotovo nevidljiva za državne podrške i sisteme subvencija. Dok se u javnosti često spominju IPARD fondovi i druge državne mjere kao primarni alati za razvoj ruralnog turizma, praksa pokazuje da su upravo najautentičniji proizvođači iz agroturizma marginalizovani i isključeni iz tih tokova.
Ruralni turizam nije jedinstven fenomen. Na jednoj strani su gazdinstva koja proizvode hranu i nude je turistima – domaćini koji svoj svakodnevni rad u poljoprivredi nadopunjuju turizmom. Ova domaćinstva zadržavaju tradicionalni način života i doprinose lokalnoj samoodrživosti, dok istovremeno omogućavaju turistima da iskuse autentičan ambijent i domaću hranu vrhunskog kvaliteta. Na drugoj strani su objekti u ruralnim područjima koji uglavnom nude smeštaj bez stvarne veze sa poljoprivrednom proizvodnjom, često upravljani kao biznis bez dubokog lokalnog ukorijenjenja.
Udruženje ističe da su upravo gazdinstva agroturizma reprezentativni primjer onoga što Crna Gora može ponuditi u ovom segmentu, posebno imajući u vidu da zemlja uvozi veliki deo hrane koja se konzumira u turističkom sektoru. Prodaja hrane direktno na kućnom pragu predstavlja za male proizvođače ne samo najprofitabilniji kanal prodaje, već i vitalni doprinos održivosti lokalnih sela i ekonomija.
Iako se IPARD fondovi često pominju kao važan instrument za razvoj ruralnog turizma, iskustva Udruženja seoskih domaćinstava govore da su ti fondovi uglavnom rezervisani za veće biznise, kao što su etno sela ili turistički kompleksi, dok mala poljoprivredna domaćinstva ostaju praktično isključena. IPARD korisnici su u pravilu preduzeća sa većim kapitalom, sposobna da čekaju dugoročni povraćaj ulaganja, što ne važi za male porodične proizvođače koji funkcionišu na margini tržišta.
Ovaj paradoks otkriva duboki jaz između deklarativne podrške ruralnom turizmu i stvarne institucionalne politike. Najautentičniji i najpotrebniji akteri u sektoru domaćinstva agroturizma , nijesu prepoznati kao strateški prioritet, niti su uključeni u sistem finansijske podrške koji bi im omogućio da unaprijede uslove poslovanja i prošire ponudu
Jedan od ključnih izazova koji dodatno opterećuje razvoj ruralnog turizma jeste alarmantna demografska situacija u crnogorskim selima. Napuštanje sela, starenje stanovništva i pojava staračkih domaćinstava ugrožavaju ne samo agrarni sektor nego i samu mogućnost da ruralni turizam zaživi kao održiva djelatnost. Bez investicija u razvoj infrastrukture, dostupnost osnovnih usluga, obrazovanje i podršku lokalnoj zajednici, sela će nastaviti da prazne, a poljoprivredna i turistička ponuda će stagnirati.
Ulaganja u stvaranje povoljnih uslova za život i rad na selu imaju višestruku korist – omogućavaju mladima da ostanu, podstiču preduzetništvo i inovacije, te doprinose demografskoj revitalizaciji. Samo kroz takav strateški pristup, ruralni turizam može postati zaista održiv i relevantan ekonomski sekto
Ministarstvo turizma, iako jedini entitet koji pruža direktnu podršku ovim domaćinstvima, izdvaja vrlo skromna sredstva oko 50.000 eura godišnj), što je nedovoljno za značajne promjene. Poseban problem predstavljaju katunska domaćinstva, koja se nalaze u „off-grid“ zonama i za koje je ulaganje neophodno, ali finansijski nedostižno bez adekvatnih subvencija.
Takođe, Udruženje ukazuje na potrebu da Ministarstvo poljoprivrede kroz agrobudžet uspostavi dodatne programe podrške koji bi pripremili mala gazdinstva za buduće mogućnosti, uključujući pristup IPARD fondovima. Trenutno, taj korak izostaje, što dovodi do gubitka potencijala koji agroturizam ima za demografsku revitalizaciju i ekonomsku održivost seoskih područja
Kao zaključak se nameće da ruralni turizam u Crnoj Gori ima potencijal da postane stub održivog razvoja i očuvanja tradicije, ali samo ako se kreira jasna i uključiva politika koja prepoznaje razliku između površinskog turizma u ruralnim zonama i autentičnog agroturizma. Bez sistemske podrške, mala poljoprivredna domaćinstva ostaju marginalizovana, dok veći biznisi uzimaju disproporcionalan dio sredstava.
Istovremeno, ulaganja u razvoj ruralnih lokalnih zajednica moraju postati integralni dio strategije za zaustavljanje depopulacije i starenja sela. Stvaranje uslova za dostojanstven život i rad na selu – kroz bolju infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvene i socijalne usluge – ključ je za održivu budućnost crnogorskog sela i ruralnog turizma.
Samo kroz ovakav multidimenzionalni pristup Crna Gora može iskoristiti svoje prirodne i kulturne potencijale i osigurati da ruralni turizam zaista doprinese razvoju i demografskoj revitalizaciji seoskih područja
ETOportal / mr Vojislav Marković