U savremenoj neuropsihologiji, pojam selektivne izvršne funkcije opisuje sposobnost da pojedinac ili institucija fokusirano procesuira jedan zadatak, dok višezadaćnost može rezultirati kognitivnom saturacijom i gubitkom efikasnosti. Slučaj Akva parka na brdu Topliš iznad Budve odličan je ilustrativni primjer.
Pet godina neplaćene zakupnine, nenaplativi računi za vodu i propali pokušaji revitalizacije objekta ukazuju na sistem koji, poput osobe sa selektivnom kognitivnom fokusiranosti, ne može paralelno upravljati višestrukim obavezama. Opština Budva, iako formalno zastupana, pokazuje simptomatičnu „kratku radnu memoriju“ u kojoj je prioritet naplata jednog dugovanja iz 2019. godine, dok su potraživanja za naredne četiri godine ostala u hibernaciji.
U ovom kontekstu, javni izvršitelj Darko Rajković postaje instrument „eksternog stimulusa“, nužnog fokusa na pokretnu imovinu kompanije „Aquaterra solutions“. Procijenjena vrijednost od 648 hiljada eura, znatno ispod ukupnog duga, jasno pokazuje kako selektivno alociranje resursa (novca, vremena i administrativnog kapaciteta) ostavlja lokalnu upravu u situaciji gdje je naplata potpuna iluzija.
Ako se pažljivo analizira politički pejzaž, lako je uočiti kako rukovodstvo lokalne uprave ponekad funkcioniše po sličnom principu, fokusirano na spektakularne projekte ili političke inicijative, dok složeniji, dugoročni problemi, poput stvarnog nadzora nad ugovornim obavezama, bivaju marginalizovani. U toj selektivnoj alokaciji pažnje, premijer i ostali ključni političari indirektno postaju „fokusirani izvršni kontrolori“, efikasni kada upravljaju pojedinačnim prioritetima, ali manje efektni kada je potrebno simultano upravljanje višestrukim izazovima.
Akva park, od slavnog projekta do ruiniranog kompleksa, simbolizuje posljedice ovakve selektivnosti. Španska oprema, ruski kapital i dugogodišnji propusti u naplati zakupa, sve ukazuje da i institucije, poput ljudskog mozga, imaju svoje granice. U ovom slučaju, granice se očitavaju kroz neadekvatnu višezadaćnost, produženi propusti i dugogodišnje ignorisanje upozoravajućih signala, što na kraju rezultira „kognitivnim kolapsom“ na lokalnom nivou.
Stručna lekcija je jasna da sposobnost fokusirane izvršne funkcije nije samo osobina pojedinca, već i institucija. Kad se politički prioriteti ne raspoređuju racionalno, selektivna pažnja postaje paradoksalno ograničenje, a građani, poput neplaćene zakupnine, ostaju kratkih rukava. Jednostavno zar ne!!!
ETOportal/Nataša Goleš