Imala sam privilegiju da gledam filmove Sergija Leonea, čuvenog tvorca Špageti vestern žanra, a kritičari su ih opisivali jednostavno, kao priče o pustom zapadu, revolverima i moralnim dilema koje razdiru pojedinca. No, danas ne gledam te filmove. Oni više ne žive na platnu. Oni žive sa nama.
Crna Gora, u svojoj svakodnevici, sve više podsjeća na te pustinjske pejzaže i gradove sjevera iz Leonovih kadrova. Svaki obračun klanova, svako nasilje koje osvane na naslovnicama, svaka pucnjava ili ubistvo u noći, to su naši “dvoboji u prašini”. Umjesto revolvera, oružje je moderno, često hladno, nevidljivo, ali smrtonosno. Umjesto prašnjavih ulica, imamo gradove i predgrađa u kojima je strah postao rutina, a pravda, privilegija rijetkih.
Špageti vestern je žanr u kojem su likovi stalno na granici, između morala i preživljavanja, između lojalnosti i izdaje, između zakona i haosa. Isto važi i za nas. Svakodnevno živimo u društvu u kojem pravda kasni, u kojem političke i ekonomske igre kroje sudbine običnih ljudi. Heroj Leoneovog filma samoujvereno hoda pustinjom; današnji čovjek u Crnoj Gori hoda ulicama, nesiguran u sjutra, često prepušten sam sebi.
Ono što je fascinantno jeste koliko je univerzalna simbolika tog žanra, čak i kada se promijeni kontekst, poruke ostaju iste. Svaki sukob, svaka nepravda, svaka manipulacija moći u našoj zemlji odražava stare principe: nasilje rađa nasilje, praznina autoriteta rađa haos, a pojedinac, koliko god bio mudar ili hrabar, često ostaje sam pred sistemom.
Možda smo mi sada protagonisti jednog modernog Špageti vesterna, ne onog što gledamo, već onog što živimo. I možda, jedini način da preživimo jeste da postanemo svjesni te priče. Da je sagledamo bez iluzija, sa istim hladnim razumom kojim Leone posmatra svoje junake, i da pokušamo pronaći trenutke ljudskosti i moralnog izbora u svijetu koji ih sve više obesmišljava.
Jer, kao što sam naučila gledajući Leoneove kadrove u najpustijoj pustinji, u svijetu bez zakona, uvijek postoji prostor za odluku. Za herojstvo. Ili za moralni krah. A pitanje je samo, da li ćemo biti junaci vlastite priče, ili samo prolaznici u tuđem filmu.
U narednom nastavku, pozabavićemo se Felinijevim svijetom – kako estetski klišei i teatralne figure u filmu odražavaju današnje društvo, površnost i opsesiju pojavom, i kako se ta slika prenosi iz ekrana u našu svakodnevnicu. Biće to ogledalo jednog svijeta gdje špageti vestern svakodnevice susreće Fellinijevu fantaziju.
ETOportal/Nataša Goleš