Nasilje u porodici ozbiljan je problem, a ključnu ulogu u njegovom rješavanju ima reakcija policije. Prvi korak kada žrtva prijavi nasilje je poziv policiji, koja je dužna da prepozna ozbiljnost situacije, zaštiti žrtvu i preduzme mjere koje sprečavaju dalji sukob. Međutim, iskustva žrtava nasilja variraju, a policija uvijek ne reaguje adekvatno.
Merima je kroz svoju 23-godišnju bračnu vezu sa nasilnikom nekoliko puta pozivala policiju. Prvi put je tražila pomoć 2009. godine, kada je muž postao agresivan, prijeteći joj nožem. Policija je brzo došla, smirila situaciju, ali Merima nije bila sigurna da je nasilje zaustavljeno. Nasilnik je bio vrlo opasan, a policija se nije mogla uvijek efikasno nositi sa situacijom.
U jednom od svojih pokušaja bijega, Merima je bila prisiljena bježati od svog muža, dok su policajci pratili situaciju, znajući da je on spreman na nasilje. Nasilnik je tada priveden, a Merima se smjestila u sigurnu kuću. Iako je i dalje bila pod prijetnjama, kroz sve te godine njeno povjerenje u policiju je raslo. No, kazne za nasilnike nijesu uvijek bile adekvatne. Policija je često reagovala brzo, ali pravosudni sistem nije izričito kažnjavao počinioce nasilja, pa su žene često bile prisiljene da ponovo budu u istim situacijama.
S druge strane, Jelena, koja je takođe trpjela nasilje u svom braku, imala je sasvim drugačije iskustvo. Iako je nekoliko puta pozivala policiju, ona je bila nezadovoljna njihovim reakcijama. Kako kaže, patrolama je trebalo mnogo vremena da stignu, a često su umjesto da uhapsi nasilnika, policija savjetovala žrtvu da smiri situaciju. Ovaj nedostatak odgovornosti i efikasnosti rezultirao je time da je Jelena trpjela nasilje i nakon razvoda. Kada je bivši muž došao na njeno radno mjesto i napao njenu ćerku, policija je samo izdala zapisnik, a kazna je bila minimalna, što je Jelenu duboko razočaralo.
U BiH, iako su napravljeni određeni pomaci u zaštiti žrtava nasilja, sistem i dalje pokazuje mnoge slabosti. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici nije usvojen u cijeloj zemlji, a kazne za počinioce često su uslovne i slabe. Iako se povećava broj prijava, mnoge žrtve ne vjeruju da će pravda biti zadovoljena. Statistike pokazuju da broj prijava raste, ali to nije nužan znak da sistem bolje funkcioniše. Tokom 2023. godine broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u BiH značajno je porastao, ali ne i kazne za počinioce.
Policija, prema mišljenju stručnjaka, mora prvo da prepozna ozbiljnost situacije, preduzme zaštitu žrtve i donese odgovarajuće mjere. U nekim područjima, poput Goražda, implementira se procjena rizika koja omogućava bolju procjenu opasnosti od nasilja i postavljanje odgovarajućih zaštitnih mjera. U Federaciji BiH, ovaj sistem još nije u potpunosti implementiran, ali postoje inicijative da se usklade procedure sa onima u drugim dijelovima zemlje.
Kada se prijavi nasilje, policija mora brzo da djeluje i pruži zaštitu žrtvi, što uključuje smještaj u sigurne kuće ili primjenu zakonskih zaštitnih mjera. U slučaju visokog rizika, policija sarađuje sa tužilaštvom kako bi osigurala pritvor počiniocu. Stručnjaci iz OSCE-a, kao što je Fedra Idžaković, ukazuju na važnost senzibilizacije policije i pružanja brže reakcije u slučajevima nasilja.
Sistem zaštite žrtava nasilja u porodici još je u fazi razvoja, ali pomaci postoje. Međutim, efikasnost zavisi od posvećenosti i edukacije svih institucija koje su uključene u proces, uključujući policiju, centre za socijalni rad i pravosudne organe. Promjene se događaju sporo, ali za žene koje su preživjele nasilje, kao što su Merima i Jelena, važno je da vjeruju u sistem i da se osjećaju sigurno kada prijave nasilje.
Na kraju, ključna poruka je da je važno da žrtve nasilja znaju da imaju podršku i da mogu računati na brzu i efikasnu reakciju institucija, uključujući policiju, kako bi se nasilje spriječilo i kažnilo.