Kažu da je najbrži ručak onaj iz kesice, dodaš vodu, promiješaš i za tri minuta imaš tanjir tople supe. Pogotovo zimi, ili kad si umoran, kad nema ni volje ni vremena. I svi smo, priznali to ili ne, bar jednom posegnuli za onim šarenim pakovanjem sa police. Ali, da li si se ikada zapitao šta se zaista krije u toj „toploj utjehi“?
Na ambalaži piše sve i svašta: „ukus domaće kokoške“, „bogata povrćem“, „bez konzervansa“. Ali čim otvoriš kesicu, miris je moćniji nego u pravoj supi, boja intenzivna, a komadići povrća… pa, više su za ukras nego za jelo.
Kad se zaviri dublje, instant supe sadrže visok nivo soli, ponekad i polovinu dnevnog maksimuma u samo jednom tanjiru. Tu su i pojačivači ukusa, najčešće mononatrijum glutamat (poznatiji kao MSG), koji daje onaj osjećaj kineskog restorana, ali kod osjetljivih ljudi može izazvati nelagodnosti.
Neizostavni su i razni maltodekstrini i šećeri, koji tiho kvare ravnotežu šećera u krvi. Povrće koje se vidi, jeste pravo, ali je u tragovima, dehidrirano, svedeno na simboliku. Ulja i masti su često rafinisana, a ukusi, vještački, iako to na pakovanju ne piše velikim slovima.
Da ne bude zabune, instant supe nisu otrov, i ne treba ih demonizovati. Nisu ni loš izum, samo nisu obrok koji bi trebalo da postane navika. Posebno ne kod djece, hroničnih bolesnika ili onih koji paze na ishranu.
Jer na kraju, ni „ukus piletine“ ne znači da je piletina stvarno tu.
Ako već mora brzo, mnogo zdravija varijanta je da skuvaš domaću supu unaprijed, podijeliš je u porcije i zamrzneš. Ili bar da izabereš brendove sa manje soli i bez vještačkih dodataka, ima ih, ali ih treba tražiti pažljivo.
Instant može biti zgodan. Ali zdravlje, to nije stvar od tri minuta.
ETOportal/ Nataša Goleš