Nakon Drugog svjetskog rata, na temeljima velike pobjede nad fašizmom i uzdignutog duha bratstva i jedinstva, širom tadašnje Jugoslavije nicala su preduzeća koja nijesu bila samo ekonomski subjekti, već nosioci ideje zajedništva i napretka. Mnoge od njih su nosile imena narodnih heroja – ljudi koji su svoje živote dali za slobodu, i čija je žrtva bila simbol jednog vremena u kojem je ideologija bila ispred profita, a solidarnost ispred ličnog interesa.
U tim preduzećima se nije radilo samo za platu, već za osjećaj ponosa i pripadnosti . Ime koje je stajalo iznad fabričke kapije imalo je težinu istorije. Radnici su sa ponosom govorili da rade u „Radoje Dakiću“, „Končaru“, „Milan Blagojeviću“, jer su ta imena nosila moralnu vrijednost, a ne samo komercijalni identitet. To su bile fabrike koje su zapošljavale hiljade ljudi, proizvodile i hranile čitave gradove. Bile su stubovi jednog sistema koji je, sa svim svojim manama, znao da poštuje sopstvenu istoriju.
A onda je došao rat, raspad države, tržišna tranzicija, privatizacija bez pravila i bez duše. Nova vremena donijela su nove vrijednosti – one u kojima ime više nije značilo ništa ako se nije moglo unovčiti. Tako su mnoga preduzeća ugašene, a druge preimenovana, kao da se neko trudio da zatre svaki trag prošlosti. Neka su tiho nestale, neka su brutalno rasparčana, a neka su samo promijenile ploču na ulazu, brišući iz pamćenja čitave epohe.
U Crnoj Gori je taj proces bio naročito temeljit. Tokom socijalističkog perioda, u republici je postojalo više uspješnih preduzeća koja su nosila imena narodnih heroja. Bile su to jake firme, sa jasnim ulogama u ekonomiji, koje su proizvodile, izvozile, zapošljavale, i činile okosnicu razvoja. Danas – ne postoji ni jedna. Sve su ugašene. Nema ih više ni u arhivama, ni u javnom pamćenju, ni kao simbolički ostaci u imenima novonastalih firmi. Iako su bile brendovi svoga vremena, nestale su bez buke, kao da nikada nijesu postojale. I to nije samo ekonomski, već i kulturni gubitak. Jer kada društvo zaboravi heroje, ono zapravo zaboravlja sebe.
U ostatku bivše Jugoslavije situacija je nešto drugačija. Iako se većina takvih preduzeća ugasila ili promijenila ime, nekoliko ih je opstalo, upravo zbog snage brenda i tržišne prilagodljivosti:
Srbija: Milan Blagojević – Namenska (Lučani), PIM Ivan Milutinović (Beograd)
Hrvatska: Kraš (Zagreb), Končar (Zagreb)
Bosna i Hercegovina: nekadašnji Rudi Čajavec danas ne postoji u originalnom obliku, već samo kroz rasparčane nasljednike
Crna Gora, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Kosovo: nijedna aktivna firma koja nosi ime narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata
Ta rijetka preživjel preduzeća danas su živi spomenici jednog sistema koji je znao da slavi svoje heroje – ne kroz parole, već kroz rad i fabrike. U vremenu kada se kolektivno pamćenje briše i kada istorija postaje teret, njihovo postojanje podsjeća na vrijednosti koje smo nekada svi dijelili – i možda, koje bi trebalo ponovo da pronađemo.
…I tako je sve iščezlo – tiho, bez bunta, bez traga. Imena heroja su skinuta sa fabričkih kapija, radnici raseljeni, pogoni pretvoreni u ruševine ili šoping-centre. Nema više ni tabli, ni štambilja, ni ponosa. Samo pokoja priča među starijima i sjećanje koje blijedi.
Zbogom, Radoje Dakiću, Veljko Vlahoviću, Sava Kovačeviću, Blažo Jovanoviću.Nestale ste, ali nijeste zaboravljene. Vaša imena su bila simbol nade, borbe i dostojanstva, a danas su samo sjećanja koja nas podsećaju na vrijeme kada su vrijednosti bile veće od profita, i sve druga preduzeća koja su nosila imena koja su označavala hrabrost i borbu za radnička i ljudska prava.
Ostali ste bez adresa, bez ljudi, bez tabli – ali ne i bez značaja.
U vremenu u kojem se zaborav računa kao vrlina, možda je sjećanje jedini otpor koji još imamo.
ETOportal/N.G.