Trideset godina će uskoro biti od jula 1995. godine, a tišina Srebrenice i dalje para dušu. U toj tišini, sabrano i dostojanstveno, svake godine, jedanaestog jula, izgovaramo imena onih koji nikada nijesu smjeli biti zaboravljeni.
Više od osam hiljada ljudi, muškaraca, dječaka, očeva, sinova, braće, ubijeno je u samo nekoliko dana, pod očima svijeta. Jer, ono što se desilo u Srebrenici nije samo rana jednog naroda, već rana čovječanstva. Rana koja, koliko god pokušavali, ne zarasta, jer pravda nikada nije do kraja zadovoljena, a suze majki nikada prestale..
Srebrenica danas nije samo mjesto. Ona je simbol boli, opomena da zlo ne počinje mecima, već ćutanjem, nepravdom i nečinjenjem. U njoj leže oni koji nijesu stigli da odrastu, da se ostvare, da vole, da griješe i da praštaju. I zato im dugujemo više od vijenca i svijeće. Dugujemo im istinu. Dugujemo im mir. Dugujemo im da ih se sjećamo, ne samo 11. jula, nego svakim danom u kojem biramo da budemo ljudi.
Crna Gora je mala zemlja, ali sjećanje koje nosimo ne poznaje granice. Danas, u tišini, spuštamo glavu pred žrtvama Srebrenice. U mislima smo sa njihovim porodicama, sa svakom majkom koja još čeka, sa svakim imenom koje se iznova doziva na mezarju u Potočarima.
Zato, neka ovaj dan ne bude samo podsjetnik na prošlost, već i zavjet budućnosti. Da nikad više i nikome ne bude Srebrenica.
ETOportal/ Redakcija portala